Ne znam ima li istraživanja o tome, ako ih ima, moralo bi biti da je Sarajevo najopjevanije mjesto nekadašnje Jugoslavije. Pjevački svakako, možda i pjesnički. Sidran ga je nazvao planetom, Izet Sarajlić velegradićem, Dario Džamonja je tvrdio da postoji nacionalnost Sarajlija, Josip Osti je napisao zbirku pjesama “Sarajevska knjiga mrtvih”. I “Sarajevski nekrologij” Alije Nametka, knjiga o paralelnom Sarajevu za koje se jedva znalo. Neka sada budu samo oni spomenuti.
U taj niz se još prije četvrt stoljeća upisao i Predrag Finci knjigom “Sarajevski uvod u estetiku” objavljenom u Londonu. Ta knjiga, proširena i dorađena, danas ima naslov “Abecedarij bivšeg Sarajeva” i podnaslov “Sentimentalni uvod u estetiku”. Knjigu je izdao Buybook, ove godine, može se nabaviti i u Sarajevu i u Zagrebu. Knjiga je imala i drugu verziju s naslovom “Sarajevski zapisi”. Sarajevo gdje je nekad bilo, workinprogress Sarajlije Predraga Fincija.
Knjiga je nenavadna za one koji ne poznaju kakve knjige piše Finci. On je knjiga objavio preko trideset, i sve su različite, no sve o istom. O Istom. (Misao ide na predsokratovca Ksenofana, prvog čistog monoteistu: Jedno je Sve.) Filozof i glumac po obrazovanju, univerzitetski profesor estetike, pisac Finci u svojim knjigama daje toliko građe da bi kradljivac motiva i vješt plagijator samo iz ove mogao načiniti svoja sabrana djela. Iz nekih bi natuknica Fincijevih spretan džeparoš mogao sastaviti roman i za njega požnjeti hvale i nagrade. Ili film.
U Abecedariju bivšeg Sarajeva ima mnogo ljudi koje sam znao, s kojima sam sjedio i pjevao, s nekima se i loptao, ali ima i mnogo onih za koje sam saznao tek iz knjige. A ponekad sam čak mislio da Sarajevo poznajem, pa čak i da se u Sarajevo, kako da kažem, razumijem. Ovaj abecedarij uči da čak i sve nije dovoljno, da i Jedno i Mnogo nisu daleko od Ništa i od Svega, kako je to u jednoj drugoj knjizi s naslovom “Gnome”, u dvama kupletima, kazao Finci o Bogu i bogovima.
Jedan ima naslov “Bog”: Svakom jednobožcu Jedan je./ A svakom onakav kakav mu je. Drugi je naslovljen “Panteizam”: Bog nije ni Jedan ni Mnogi, / nego je Ništa a Sve. U onom najobimnijem dijelu knjige, koji je abecedarij, melanholično nazvan “Odsutni”, stao je velik dio Fincijeva kontinenta Sarajeva: glumci i likovi koje su igrali, književnici i likovi iz njihovih knjiga, slikari i slike, muzičari, instrumenti i pjesme, kafane i jurodivi njihovi gosti. U bivšem Sarajevu većina ih je bivših i počivših, malo je živih.
O to nekadašnje Sarajevo! Grad u kojem se pjevalo po kafanama. U Ljubljani sam služio vojsku, u svakoj kafani je stajao natpis da pjevanje nije dozvoljeno: Petje ni dovoljeno! U Sarajevu je pjevanje bilo ne samo dozvoljeno, bilo je poželjno. Sada se više ne čuju pjesme iz sarajevskih kafana, one pjesme koje pjevaju gosti za stolovima. Druge su kafane danas, drugi su gosti.
Postupaka kojima Finci predstavlja svoje likove ima različitih, svaki se prima za jagodice čitaočevih prsta koji listaju (i za jagodice na obrazima). Paralelnost u poglavlju “Smrt u velikom gradu” dala je čudesnu pripovijest prepisanu iz života, o velikoj glumici Nađi Regin, u koju je Finci bio zaljubljen još kao dječak, i piscu Morisu Musi Farhiju. Nađa Regin je dječaka Fincija u Dubrovniku učila da pliva, ondje je bila na snimanju filma “Kuća na obali”. Rođena u Nišu, umrla u Londonu.
U Londonu joj je Sarajlija Finci, nakon pola stoljeća držanja u sebi, kazao kako je kao dječak bio u nju zaljubljen. A čudesni čovjek Farhi, turski pisac, koji je Finciju ličio na čarobnjaka iz bajke, povezao je Sarajevo i London svojom dobrotom. Finci kazuje kako je publika na promociji neke Farhijeve knjige skandirala: We love you, Musa, we love you, a Finci dodao: We do.
Fincijev “Abecedarij” se otima prikazivanju i tumačenju, vuče te da ga prepričavaš onima koje voliš. Ili, još bolje, da ga čitaš dragoj osobi, ujutro nakon buđenja, odabereš natuknicu i njome počneš dan. Na primjer, o čovjeku koga su zvali Bugar, a kako se zvao nije znao niko. A Bugar je u pozorištu radio ono bez čega stvari u pozorištu ne idu i ne bi išle kako valja. A ni Finci, čovjek teatra, ne zna kako je Bugaru bilo ime. Ovo je vjerovatno jedina knjiga koja će spretnost i pouzdanost scenisteBugara sačuvati od zaborava. On je jedan od onih pouzdanih jurodivih nekadašnjeg Sarajeva.
Drug mu može biti Ćorkan, koji ima svoje mjesto u estetičkom kompendiju Fincijevu. I drug im je obojici Karanana, sarajevski luđak, koga je poneko zvao Ustaša, onako, bez pokrića, kako se luđacima kuju nadimci. Žao mi je što nisam znao za antikvara Bučuka, nije mi jasno kako nisam za njega znao, a toliko sam puta bio u Sarajevu. Uzaman, saznajem tek iz knjige za njega i njegovu Antikvarnicu.
Da pročitaš nekome koga voliš priču o prostrijeljenom Titovom portretu, koji je snimio Milomir Kovačević Strašni, čovjek bez koga bi ratno Sarajevo ostalo bez mnogo dokumenata o svojoj izloženosti zlikovcima.
A žene “Abecedarija”, mammamia, kakve su žene hodale Sarajevom! Jolanda Đačić, glumica, ljepotica, nebeska načitanost. Finci ju je, naravno, znao, ona mu je preporučila film Cabaret, natuknica o njoj je skoro neoprezno čarobna, otela se čak i piščevoj prirodnoj sklonosti da stvari ne veliča. Pa duša Sarajeva Jadranka Stojaković, duša koja nikada ni o kome nije rekla ružnu riječ. A krug je nebeski bio mjera njene slave.
Evo, gledam na Pešter dok ovo pišem, na Pešteri je, u Karajukića Bunarima predavala ruski majka Jadranke Stojaković, znam dvojicu njenih đaka. Pa Margit Tomik Levy, primadona sarajevske Opere, kritičarka društvenih nepravdi, autorica triju knjiga. I Svjetlana Knežević, čarobna Sarajka, supruga čarobnog Miše Janketića.
“Abecedarij” je knjiga koja ne zahtijeva predznanje. Tako se čini. Uzmeš, čitaš i misliš eto te. Sve ti krene lako, ali ti se noga neprimjetno nađe u rastinju koje je čas trnje čas granje, pa kad se domogneš proplanka nađeš se u treskavcu podzemnih voda. Polje mora biti prohodno, ali prolaznik mora biti osposobljen da preko polja prođe. Već u uvodu, naslovljenom da te privuče i uvuče “Prvi put s ocem u kino”, vidiš da si neobuven za estetičko trnje.
Ne brkaj estetski užitak sa vlastitim raspoloženjem, upozorava Finci. I tako to, pa se pojavi Mordo, jazzist, koji se pojavljuje u vrijeme kad su bagremi već rascvjetali, i svojim te saksofonom vuče tako da te odvuče u dane davne pa te vrati u današnje, te saznaš da Mordo nije htio da ga se snima na radiju (Ko je čuo – čuo, ko nije šta ću mu ja…) zato što je, Finciju se mora vjerovati, Mordo vjerovao da je umjetničko djelo neponovljivo. Neka ne ulaze oni koji nemaju predznanja.
I tako dalje na preko 300 stranica, Sarajevo, gdje je nekad bilo. Sretneš Vanju Borisoglebskog, koga znaš po knjizi sarajevostis naslovom “Vrteška života” s nekoliko ‘prolupalih’ likova, a Finci u svom estetičkom kompendiju priča kako je s tim Vanjom išao u osnovnu školu i kako je taj Vanja neizbrisiv trag ostavio na njega! Sarajlija iz bjelogardejske dijaspore, u čijoj se kući govorilo ruski, umro u Portugalu. “Vanja je bio moje djetinjstvo, moje usvajanje i osvajanje života.” Ništa manje no drug Fincijev iz Sarajeva, grada čiji je centar na kraju grada.
Dugačka natuknica o “Nježnim dušama” i “estradnosti” izaziva u meni prigovor sadržajne i terminološke prirode. Reći ću ga Finciju usmeno, ovdje nije mjesto za to. Napismeno mu javljam da sam poznavao londonskoga pjesnika Kena Smitha koga u natuknici Finci stavlja uz Majakovskog i Dylana Thomasa. A bilješka o gospođi iz slastičarnice Oloman je dragulj, to moram napismeno.
“Abecedarij” počinje bilješkom, a završava “Dodatkom o ideji estetike” u 25 glava na 20 stranica. Neka čitaju i koji nisu učili filozofiju i geometriju. Napisano je lako, a zahtijeva da se čita sporo. Finciju je lako da piše lako, jer se cijelog života bavio filozofijom i estetikom. Tako neko reče u Sarajevu prije mjesec dana. Bolje bi bilo reći da ono što Finci napiše izgleda kao da je prosuto iz rukava, a samo on zna kako je do te štedrosti stigao. Možda bi valjalo imati na umu njegovu pjesmu “Muke, i dalje” iz spomenutih “Gnoma”, a iz ciklusa “Pjesme, nenapisane”:
Mnoge gubitke otrpio
mnogoj smrti svjedočio
s mrtvima svaki dan bio
sve to vidio znao shvatio
ali ne znam kako bih ti to objasnio
kako god bih opisao najvažnije bih ispustio