Hajde, da bar na trenutak, sve negativno stavimo tamo gdje mu i jeste mjesto – na margine naših života. Hajde da do kraja ovog teksta budemo pozitivni. Toliko svi možemo. Jer, bez obzira na sve idiotizme oko nas, ima ovdje pozitivnih dešavanja, čak i u politici. Recimo, usvojili su budžet u Skupštini (zasjedali neki dan do pola dva po ponoći, sto je svakako pozitivno – ali nikako dovoljno) što će mnogima omogućiti da predahnu, završen je jedan mučni period sa sjenkom Slobe i sigurno se neće ponoviti što je super, sto odsto sigurno dolazi proljeće, a sa njim na ulice izlaze sve te divne žene, naoštrene za novu sezonu. Ili muškarci, zavisi od preferencija. Nabrajanje ide u nedogled.
Promjene su uvijek dobre. Razdrmaju nas, tjeraju da se prilagođavamo, izoštravaju nam čula, pomažu da se prenemo iz polutame usnulosti. Ovakvi periodi idealni su za otkrivanje mogućnosti i prilika koje vape da budu iskorišćene, na intimnom i društvenom planu. Za njih samo treba puno raditi, pametno upotrijebiti vrijeme i vjerovati u sebe. Šanse su kao novac, ima ih posvuda, doduše, treba uporno tražiti.
Upoznao sam nedavno jednog vedrog ali teško oboljelog mladića – nakon nekoliko godina smucanja po bolnicama, sada hoda sa štakama i čini mi se da život voli više od zdravih vršnjaka. Borac je. Pokušava prenijeti svoju životnu strast drugima. Kroz razgovor s njim shvatio sam da iskreno i potpuno uživa u životu. Pri tom nađe vremena da osmišljava društvene aktivnosti za svoju generaciju uprkos činjenici da je invalid. Taj mladić pobijedio je umiranje, što većina mladih oko njega uopšte ne shvata. Umjesto životnog napona prepuštaju se laganom odumiranju.
Uzmimo za primjer jednu djevojku, nešto mlađu od njega, potpuno je zdrava, jako atraktivna i pri tom je iz istog gradića. Ona kuka da je sve loše, da nema posla, nema mogućnosti, sve je sivo… Na pitanje kad je pokrenula svoje lijepo dupe da nađe posao, sliježe ramenima. Vjerovatno nikad. Za nesposobnost uvijek ima alibi u vješto smišljenim izgovorima. Ovo je samo primjer jednog mladog čovjeka, ali je primjenjiv skoro uvijek i svugdje na ovim prostorima. Pravo pitanje je: ko je ovdje invalid? Suštinska razlika između to dvoje ljudi je u tome što mladić ima cilj, zna gdje hoće da stigne, djevojka bi htjela sve, ali ne postiže ništa. On utabava svoj put sićušnim koracima, ona posvuda skakuće bez jasne ideje i rasipa energiju. Sjećate se priče o zecu i kornjači?
Dobra stvar je što postoji rješenje: dangubljenje zamijeniti dandobijanjem (neka mi lingvisti oproste na ovom poigravanju riječima). Sve navike, pa tako i navika negativnog odnosa prema životu može da se promijeni, što je još bolja stvar. Odlučiš da hoćeš i to je to. Dobro mi ide, sve pozitivno do sada.
Ima još jedna dobra stvar koja će možda izgledati kontradiktorno. Mi smo na dnu. Nepokretni leškarimo u smrdljivom blatu i bistrimo da je sve loše, baš kao gorepomenuta djevojka. Dobra stvar je u tome što ne možemo dublje. Tu smo gdje jesmo, zaglibili, treba nam svjež vazduh ali nam se ne da po njega jer to znači pokretanje lijenog dupeta. Samo od nas zavisi iz koje ćemo perspektive gledati na stvari. Ako se okrenemo prema dnu vjerovatno nećemo vidjeti ništa od mulja i močvarne trave. Ako se okrenemo prema gore sigurno ćemo vidjeti nešto, makar kroz izmaglicu. I tako dolazimo do izbora: šta ćemo uraditi sa svojim životom?
Hoćemo li i dalje životariti na dnu čekajući srebrni pladanj sa nebesa dok nam cijelo tijelo ne atrofira ili ćemo pokazati bar zrnce zrelosti/odgovornosti i prihvatiti izazove. Kakvi god da su. Stvar nije u lošem svijetu, već u načinu na koji gledamo na njega.
Prepuštanjem medijskim izvještajima lako možemo izvući zaključak da je sve otišlo do đavola i da ne vrijedi ništa pokušavati. Većina nas još očekuje od države da rješava naše individualne i sve ostale probleme. Džej Ef Kej bi sada priupitao: šta ste vi uradili za državu? Odgovor većine će biti: ništa, jer država nije uradila ništa za mene. Pošteno, nema šta. Država stvarno nije uradila mnogo za svoje građane, posebno za mlade. Međutim, prisjetite se kad ste vi pokušali uticati na državu svojim postupcima iako to izgleda nemoguće? Postoji mnogo načina, ovdje treba biti maštovit.
Ovaj je lud, možda ćete pomisliti. I stvarno, rizikujem da ispadnem neozbiljan u očima čitalaca postavljajući ovakva pitanja, kao što će svi koji nešto pokušavaju u ovoj zemlji ispasti ludi. Najvjerovatnije. Ako je to cijena koja se mora platiti, neka tako bude. Još jedan izbor preda mnom je veoma prost – dozvoliti onima na vlasti da mi u potpunosti upropaste život ili ne? Ako ćemo suditi po vijestima, upropašćavanje im ne ide loše. Ako ćemo suditi po meni, neću slušati takve vijesti. A to je ogroman pomak. Prema pozitivnom naravno.
S kim si takav si, kaže narodna. Hajde da se družimo sa pozitivcima, sa nasmijanim ljudima koji će oplemeniti naš život. Jeste, rijetki su oni koji se iskreno smiju, ali ih ipak ima. Treba ih samo potražiti. Ako ste do ove rečenice ostali pozitivni ima još nešto. Načinili ste prvi korak. Uz malo napora doći će i drugi. A tamo negdje je radost.
20. mart 2006.