Stariji i oni sa boljim pamćenjem će se sjetiti da je to bio najozbiljniji pokušaj međunarodne zajednice da mirno riješi najgori evropski sukob u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Plan o unutrašnjoj podjeli Bosne i Hercegovine na dva entiteta, Federaciju i Republiku Srpsku, unaprijed je bio usaglašen u Ženevi, kao i teritorijalni omjer od 51 posto za Federaciju, odnosno 49 posto za Republiku Srpsku.
Kako je u svojim memoarima “Umalo završeni rat” napisao ondašnji glavni pregovarač Richard Holbrooke, pred sami kraj pregovora činilo se da je glavni cilj, tj. mir – dosegnut. Već dogovorene mape trebalo je samo parafirati. Po tom dogovoru, podsjetimo, Sarajevo ne samo da bi bilo deblokirano nego bi Federaciji pripali i Grbavica i Vraca i Dobrinja i Ilidža i Ilijaš i Hadžići; Sarajevo bi, dakle, izuzev Lukavice i Pala bilo u potpunosti reintegrirano. Dogovor je, međutim, pao zbog Brčkog, kojeg se nijedna strana nije željela odreći i rat je, kao što znamo, nastavljen. Propast dejtonskog paketa po svoj je prilici kumovala porazu Williama Jeffersona Clintona na američkim predsjedničkim izborima 1996. godine. Pobijedio je republikanski kandidat Bob Dole, a Clinton je otišao u političku povijest gotovo bez mrlje, bilo diplomatske, bilo privatne. Novoizabrani predsjednik Bob Dole ispunio je svoje dugo najavljivano obećanje i unilateralno prekinuo embargo na uvoz naoružanja koji je Armiju BiH činio tehnički inferiornom u odnosu na Hrvatsko vijeće odbrane i Vojsku Republike Srpske. To na terenu, međutim, nije donijelo prevelike promjene. Akcija Oluja osim što je Hrvatskoj vratila najveći dio njezinih okupiranih teritorija te što je prekinula blokadu okruga Bihać, uspostavila je, dugoročno gledajući, i neku vrstu balansa na frontu. Primirje u vrijeme Dejtonskog sporazuma prekinulo je nadiranje združenih snaga Armije BiH, Hrvatske vojske i HVO-a te je dalo priliku Vojsci Republike Srpske da se, uz svesrdnu pomoć Vojske SR Jugoslavije, konsolidira.
Rat u posljednjih petnaest godina, za razliku od svoje prve tri i po godine, nije toliko bio obilježen stradanjima civila. Poslije Srebrenice i Žepe, vlast u Sarajevu je znala da Goražde ne smije doživjeti istu sudbinu te je pokrenuta dotad najveća vojna akcija kojom se Goražde uspjelo teritorijalno povezati sa Federacijom. Ipak, taj tzv. mali koridor ostao je ranjiv. Sarajevo je, evo, i dalje pod opsadom, ne samo najdužom u istoriji ratovanja nego toliko jedinstvenom da su sve povijesne paralele posve bespredmetne. Ipak, granatiranja civilnih ciljeva je mnogo manje, jer u Republici Srpskoj znaju da je Armija BiH sada bolje naoružana te da je spremna uzvratiti na isti način. Također, neka vrsta humanitarno-logističke veze sa ostatkom teritorije pod kontrolom legalnih vlasti je stabilnija nego početkom rata te je svakodnevni život u Sarajevu ipak podnošljiviji nego u prvoj polovini devedesetih godina sada već prošlog stoljeća.
Previše bi prostora oduzelo opisivanje kretanja linija fronta od novembra 1995. godine do ovog novembra 2010. U suštini, ništa se promijenilo nije. Koja stotina kvadratnih kilometara osvojena jednog ljeta na istoku, po pravilu je povlačila koju stotinu kvadratnih kilometara izgubljenu drugog ljeta na zapadu. Uglavnom se i osvajaju i gube razne “kote”, poljane i pustare; sela mnogo rjeđe, gradovi gotovo nikad, makar su sela na svim stranama fronta uglavnom postala pustare, a gradovi ubrzano završavaju preobrazbu u sela. U sve vojske koje ratuju u Bosni i Hercegovini ove su godine mobilisani mladići rođeni 1992. godine, dakle, kad je rat već bio počeo. To je prva generacija vojnika koja ni teoretski ne zna i ne može znati kako je ne živjeti u ratu. “Sanitarni kordon” koji je Evropska unija podigla oko područja nekadašnje Jugoslavije (izuzimajući Sloveniju) jedini je razlog zašto je ovdje uopšte ostalo dovoljno “topovskog mesa” za ratovanje. Cijeli ovaj prostor je skoro hermetički razdvojen od ostatka svijeta. Nakon propasti dejtonskog paketa, nije više bilo ozbiljnijih pokušaja da se sukob riješi diplomatskim putem. Čini se da je višedecenijsko uzaludno posredovanje u izraelsko-palestinskom sukobu poučilo Zapad, na neki način, pokazajući kako postoje sukobi koji su manje-više nerješivi i na koje je uzalud traćiti političku energiju. Iako su različiti dijelovi još formalno jedinstvene i međunarodno priznate, a ratom faktički izdijeljene Bosne i Hercegovine, psihološki i na svaki drugi način jedni od drugih dalje nego ikad, jedna se ideja ovih dana, o jubilarnoj godišnjici neuspješnih pregovora, paralelno javlja širom cijele Bosne i Hercegovine: Možda je ipak bilo bolje da je u Daytonu potpisan mir?
Tekst preuzet sa www.oslobodjenje.ba
Arhiva BUKE