Postoji trenutak, negdje između dva bas-udara, kada čovjek shvati da je veći dio svog života proveo obučavajući vlastite emocije kao dresirane životinje, da sjede, da šute i da se jave tek na komandu. Taj osjećaj toliko nam je duboko usađen da nam je potrebna čitava kombinatorika svjetla, ritma i egzogenih tvari da bismo ga nakratko isključili. Kao da je savremeni čovjek postao hodajuća brava, a elektronska muzika i sve što ide uz nju improviziran ključ koji otključava ono što bi inače ostalo u mraku. I baš tu, u toj kratkoj pukotini između “ko jesam” i “ko se pravim da jesam”, počinje filozofija noći.
Naravno, nijedna od ovih misli ne treba da se shvati kao poziv na put koji za neke nema povratka. Naprotiv, svako igranje sa ljudskom svijesti bez nadzora, za mnoge, nosi rizike koji ne zaslužuju romantični osvrt. Postoje i sporiji putevi ka istim odgovorima za one koji tragaju. Doduše, ironično je kako se društvo često sablažnjava nad onim njemu nepoznatim, a potpuno je ravnodušno prema činjenici da se u svakom granapu na uglu može kupiti litar vječne tišine, ili se može polako izgorjeti u vlastitoj pepeljari, legalno, mirno i uz fiskalni račun. Ipak, filozofija noći se mora čitati kao metafora, ne kao uputstvo. Unutrašnja vrata se mogu otvoriti bez ijednog pomagala, samo ako se ima hrabrosti da se pokuca.
Ali ako se već bira ići putem starih šamana, elektronska muzika, postaje savršen kanal za emocije koje ljudi inače ne znaju artikulirati. Dopamin i serotonin nisu filozofi, ali imaju fascinantnu sposobnost da razbiju oklope koje društvo svakodnevno zahtijeva: samokontrolu, emocionalnu rezervu, hladnu dostojanstvenost. Disinhibicija u tom kontekstu nije dekadencija, nego egzistencijalni eksperiment. Nakratko isključivanje straha od ranjivosti, straha od pogrešne rečenice u pogrešnom trenutku…sve to nestaje.
I tu se javlja paradoks vrijedan Camusa. Ono što oslobađa čovjeka može ga, u drugačijem društvenom okruženju, odmah osuditi. Ista emocionalna iskrenost koja je na plesnom podiju akt ljubavi, na dnevnoj svjetlosti može postati povod za podsmijeh ili moralnu paniku. Isto tijelo koje je noć ranije plesalo u ritmu zajedništva, sutradan se vraća u urede, predavanja i porodične rituale, kao da je sve skupa bio samo privremeni kvar u funkcionalnom aparatu socijalne pristojnosti. Tu leži egzistencijalna ironija. Ljudi ne koriste ekstazu da bi pobjegli od sebe, nego da bi se nakratko sreli sa onim stvarnim, nefiltriranim “ja”, koje tokom dana stoji iza stakla, kao muzejski eksponat. Ples je samo privremeni ključ, ali vrata koja se otvaraju vode do prostorija koje postoje i bez njega.
Jer u tim trenucima, kada neko nepoznat stavi ruku na tvoje rame, ili kad prijatelj u četiri ujutro izgovori rečenicu koja bi bila “previše” u bilo kojem drugom kontekstu, ne događa se moralni pad nego kratkotrajno razotkrivanje. Čovjek se otkriva kao biće koje ne traži puno, samo da bude voljeno, prepoznato i makar nakratko oslobođeno vlastitih unutrašnjih sudnica.
Elektronska muzika je zato savršen medij. Ona ne nudi poruku, nego prostor. Ne nudi smisao, nego mogućnost da se smisao nakratko osjeti. Njena repetitivnost nije monotonija, nego meditacija. To je ritam koji briše razliku između “ja” i “mi”, kao da se egzistencija, makar privremeno, preseli iz glave u tijelo.
Naravno, ta vrata u sebe nisu za svakoga, niti ih treba otvarati bilo čim što obećava privremenu istinu. Biohemija je varljiva, ponekad okrutna, i nije teško skliznuti iz introspekcije u čisti biološki haos. Ali opasnost nije samo u onome što unosimo, nego i u onome što godinama odbijamo da izbacimo. Potisnute emocije, prešućena nježnost, nelagoda pred vlastitom ranjivošću. Sve to ima svoju biohemiju, jednako zapaljivu, jednako destruktivnu. Neki ljudi izgore jer previše eksperimentišu, a drugi jer nikada nisu ni pokušali da se otvore. Istina je u čovjekovoj sposobnosti da prepozna kada mu treba pomoć, kada mu treba muzika, kada mu treba tišina, i kada napokon treba da bude ono što jeste, bez posrednika. Svako bira svoj put. Za neke, cijena represije nije nužno manja od cijene rizika. I prije ili kasnije, svako od nas mora pogledati u ono što nosi, jer ništa se na kraju ne pokazuje tako opasnim kao vlastiti neizgovoreni život.
Možda se zato, nakon 72 sata hoda ka nikamo, ljudi osjećaju istovremeno iscprljeno i prosvijetljeno. Ne zato što su pronašli konačne odgovore, nego zato što su nakratko iskusili kakav bi svijet bio kada najdublje ljudske potrebe ne bi bile povod za stid, nego za zajedništvo.
I kad se tišina vrati, kad avion pođe kući, kad se realnost ponovo zaključa, ostaje jedna tiha, sramežljiva misao.
Muzika je samo sklonila zastor.
Sve ostalo već je bilo u čovjeku.