– Kosovo.
– End Metohija Ms. Brisbane.
– Ok, ok.
-Kosovo.
– End Metohija Ms. Brisbane. – ponovi sa šarmantnim smiješkom Trojan i nakloni malo
glavu ka gospođi Brizbejn.
– Ok, ok. – sada se ona malo nasmiješi i otkravi.
Nakon šesnaestog puta, Mr. Brisbane reče:
– Here, on Kosovo and Metohija
pa kao da se malo zakikota, u očima pogledujući gospodina Trojana, decenijskog kustosa manastira čija je prosijeda brada i markantno lice podsjećalo na stare škotske plemiće nepokolebljive u borbi za istinu, kao i duhovnike, pustinjake o kojima je uglavnom čitala u literaturi. Srce joj je znalo da je gospodin Trojan u pravu. Živio je ono što propovijeda. To je bilo neoborivo.
Malo joj se i dopadala ta šarmantna srpska verzija Ser Šona Konerija.
***
Manastir Draganac se skrio u usjeku puta što vijuga uzbrdo. Iza modro-sive, uzane linije nema dalje. Na kraju je druma. Ne toliko popularan i poznat kao najveći spomenički i kulturni dragulj lociran na teritoriji srpskog Džeruzalema.
Dočekani smo domaćinski u toplom domu gdje obitava pet monaha. Pripremljena je posna večera, a čekaju nas i dječaci sa harmonikama da zajedno zapjevamo. Htio, ne htio, koliko god banalne bile pjesme, zbog ambijenta i te naslagane, naelektrisane čudne stvarnosti, suze se same otkidaju iz očiju. Krijem ih da ih ne vidi mlađi sin koji je sa nama. Sramota da plačem, ali ne kontrolišem emocije. Teku svojim putem.
Ne znam da li je to ta suza Kosova o kojoj pjevaju, ali eto, stiže me. Slično kao kod naziva dobrog vrbaskog pop-rok benda – Ničim izazvan …
***
Sutradan, vozeći se kroz neobične predjele bez mnogo drveća i vegetacije, a gdje niču čudne nove zgrade, jednako ružne kao u Beogradu na vodi, samo manjih gabarita, stižemo i na drugi izuzetan punkt – Pećku Patrijaršiju.
Ne znam da li sam duhovno spremna za ovu divotu, ali energija, ljubav i govor mati Mardarije te naprosto uvlači i u potpunosti prožima. Priča o tragičnoj istoriji manastira u posljednjih sedamdesetak godina – komunizam i muke sa socijalističkim vlastima koje su se oholo ponašale prema sestrinstvu i pravoslavlju, a halapljivo prema prihodima od nepresušnog interesa javnosti i razgledanja viševjekovne tradicije. Ali hajde, prošla je i ta tužna epizoda, nekako. Nakon toga nevjerovatna iskušenja tokom 1999. i zatim 2004. godine kada je samo Gospod sačuvao hrabru mati igumaniju Fevroniju i sestrinstvo, a one same hiljade i hiljade ljudi sa tog prostora. Kao da ih je sve natkrilila snaga čudotvorne ikone Majke Božje Pećke – Pećka Krasnica koja vijekovima čuva ovo duhovno čudo i pod čijim skutima su se igumanija i sestre molile za spas u najkritičnijim trenucima bliske prošlosti.
Mati Mardarija brzo priča o ikonama, crkvama i istoriji koje nas okružuju, pitajući usput odakle smo i koliko vremena imamo, pa sve to spretno pakuje u jedinstven ugođaj domaćinskog, poučnog predavanja o nama i prošlosti. Kroz prigušeni, iskreni osmijeh u jednom trenutku kaže:
– Eto, šta ti je sudbina. Ko bi rekao da ćete vi odozgo (misleći na sadašnju srpsku prestonicu) dolaziti ovde dole kod nas (Kosovo i Metohija) da se odmorite i budete u miru (misleći na pravedničke proteste koji traju već devet mjeseci u čitavoj Srbiji).
Smijuljimo se toj duhovitoj, zreloj opaski žene u crnom iz koje izvire život, curi unaokolo, vrca na sve strane. Kaže nam, slobodno se poslužite dudom što nepoznatim brojem godina raste u manastirskom dvorištu, pa ga napadamo sa svih strana. Sladak je i raska pod zubima na 35 stepeni Celzijusa, ostavljajući modre, karminske fleke na prstima i dlanovima, uspomene na svečanim majicama i drag, topao ukus u ustima. Presladak.
Otud negdje i Mika na nas vika da se zajedno fotografišemo, te se za tili čas nađosmo pored busa da krećemo dalje. Kraj nas huči Pećka Bistrica usred toplotnog talasa i nosi misli, nevolje, molitvu i ljubav negdje daleko.
Da si kamen, okrznula bi te prožimajuća energija svetog Pećkog trona… Direktno u srce. Kao metafizička praćka.
***
Napuštamo Peć i kotrljamo dalje.
U stomaku nosim osjećaj blage nelagode dok prolazimo naseljena mjesta – uske ulice, neugledna urbana arhitektura, veliki građevinski rezidencijalni projekti u Gnjilanu, Peći, Prištini.
Sindrom novih, praznih zgrada mi ne izlazi iz glave. Bezbjednost Srba je još uvijek upitna, na žalost, mada nema incidenata tokom puta i boravka.
Dolazak u Visoke Dečane je takođe jedinstven. Nakon registracije na italijanskom punktu KFOR-a, ulazimo u manastirsko dvorište. Tada shvataš zašto se toliko ljudi na prvu zaljubi baš u ovo mjesto. Dok odozgo radoznalo šaraš pogledom na pravilni, bijelo-žućkasti kamen velelepne crkve, sunčevi zraci snopovima podržavaju sliku u oku posmatrača, čineći ga bespomoćnim u veličanstvenom prizoru. Jednostavnom i sveprožimajućem. Trava oko crkve je modro-zelena i uredno podšišana, pa daje utisak urednosti. Jedva čekanje da se zaviri unutra u to nepojamno duhovno i istorijsko blago.
A ono počinje već spolja u blistavoj, kamenoj fasadi crkve složenog geometrijskog oblika.
Naizmjenični redovi kamena svjetložute boje, pa potom crvenkastoljubičastog, bistričkog daju utisak grandioznosti u sadejstvu sa upečatljivim skulpturama.
Kad poljubiš kameni prag vrata crkve i uđeš unutra, osjećaš kao da si prešao u novu dimenziju – nepregledne slikane površine dečanske crkve kao vrhunac jedne zanimljive, davne epohe, jedinstveno likovno predstavljanje loze Nemanjića, prikaz šest Vaseljenskih sabora na svodovima srednjeg broda, kivot i mošti osnivača manastira Svetog Kralja Dečanskog koji je umoren 1331. godine i još drugih nepomenutih blaga.
Tokom dva kratka dana, Gračanica nam je kuća. Tu smo kao domaći, pa onda šetnja od 5–6 minuta do manastira ne predstavlja problem već zadovoljstvo. Nisam ni znao da je Gračanica u stvari predgrađe Prištine.
Nemamo previše vremena, pa nas harizmatični vodič Trojan očas posla uozbiljuje i ubacuje u njegov gračanički ritam. Godišnji broj posjeta manastiru se penje na blizu 200.000 ljudi, što ne čudi za ovaj jedinstveni spomenik duhovnosti i kulturi, pod zaštitom UNESKA.
Ova zadužbina srpskog kralja Milutina iz 1321. godine je specifičan arhitektonsko-građevinski spomenik sa pet kubeta i jedno od najljepših ostvarenja srpske srednjevjekovne arhitekture.
Sama crkva se sastoji iz dva glavna dijela – glavne crkve i spoljašnje priprate, nešto kasnije napravljene (polovinom XIV vijeka).
Priče o ikonama i njihova starost su fascinantne. Vrhunac je priča o kraljici Simonidi i (neuspješnom) pokušaju da joj na ikoni iskopaju oči, kao i tajnoj odaji unutar crkve. Na to dolazi priča o boji i pigmentu Lapis Azuli koji je slikanim ikonama dao tu čarobnu, gotovo vječnu plavu boju, u to vrijeme skuplju od zlata.
Pjevamo Tebe pojem duboko pokrenuti slojevima istorije i ljepote.
***
Sve je ovo smješteno na Kosovu i Metohiji, a uvijek me kopka taj neobični naziv, pa se podsjećam da metoh (grčki: μετόχι [metókhi] — metohi = zajednica; zajedničko dobro) ili metohija (grčki: μετόχια [metókhia] — metohia; μετόχιον [metókhion] — metohion) u srednjovjekovnoj Srbiji predstavlja naziv za zemljište ili posjed crkve ili manastira.
Takođe, posjed koji se daruje crkvi ili manastiru postaje metohija. U početku se metohijom nazivalo naselje monaha koji obrađuju manastirsku zemlju. Ujedno se tim nazivom označavalo pojedino selo ili skup sela, kao i manji manastir darovan ili potčinjen većem. Metohija je ponekad bila i zajedničko ime za ljude koji žive na manastirskom ili crkvenom dobru. Samo oblast Metohija na Kosovu i Metohiji je dobila ime jer se na njemu nalazila Metohija Hotčka. Metoh u užem smislu znači i upravno središte jedne metohije. Naziv se u najnovije vrijeme najviše odnosi na svako imanje udaljeno od manastira kojem je pripadalo. Metoh je dakle crkvena ili manastirska zemlja.
***
Trebalo je sprcati skoro četrdeset sedam godina, pa da prvi put kročim na tlo Kosova i Metohije.
Tako je sudba htjela.
Sada vidim da oni pomalo patetični stihovi:
- Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo. Ko da mi otme iz moje duše Kosovo … –
Možda ipak imaju utemeljenje u ljubavi, vjeri i praštanju.
Neka bude pomirenja i suživota Albanaca i Srba na tom predivnom prostoru, za nas obične smrtnike ipak metazifičkom. Osjećaš to pod kupolama Dečana, Gračanice i Pećke Patrijaršije.
Bruji u njedrima.
Ima dovoljno mjesta za sve, pod kapom nebeskom.
Na mnogaja ljeta …