Mi nismo imali dedu. Ni didu kao Viktor Ivančić, a bogami ni đeda.
Imali smo Ljupčeta. Tražio je da ga tako oslovljavamo. Doduše, nije tražio već insistirao, negodovao, grintao. Valjda se tako osjećao mlađi. Sad shvatam 😊
***
Ljupče je popodne često odmarao na velikom, ugaonom kauču. Imao je svoje mjesto, desno ispod prozora, okrenut ka zidu što dnevnu sobu odvaja sa predsobljem i velikim hodnikom. Namjestio bi se bočno u blagi fetus položaj i malo otkunjao na četvrtastom, bež jastučetu, nakon što bi odložio velike listove pročitanog dnevnog lista Oslobođenje. Onda bi tromo otvorio oči i lupkajući se opruženim desnim dlanom preko donjeg dijela lista noge dozivao – Desoooo, Desooo! Ne preglasno, ali sitno zavijajući, stalno na granici groteske i narodnog kozarskog zapijevanja.
- Spremaj kavu, Desankaaa. –
Bočno, na istoj toj desnoj nozi su se nalazila dva slična ožiljka koji su smežurano podsjećali na mladost provedenu u drugom svjetskom ratu i kuršume njemačkih vojnika ispaljenih na heroj planini Kozari. Često smo tražili da ih ponovo pokaže, a on je to radio samo ponekad. Uglavnom kad bi bio dobro raspoložen. Povukao bi kratko nogavicu sivih pantalona, smješkajući se unjkavo, gotovo mekećući, a zatim vraćajući stanje stvari na početak i uozbiljujući facu i ponašanje. Kratak uvid u burnu prošlost.
***
Kad su svraćale komšije iz ulice – čika Stipe ili čika Rade Bojanić, tutkao mi je to isto Oslobođenje da naglas čitam. Najčešće dnevni TV program ili vremensku prognozu. Imao sam pet ili šest godina i bio je gordo ponosan kako njegov jedini unuk već zna da tečno i razgovijetno da čita, a nije još stigao ni do škole. Proćelavi Stipe je nosio velike, smeđe okvire naočala i debela stakla, te imao donju spuštenu, debelu usnu. Samo bi klimnuo glavom, kao da odobrava taj čin koji dedu toliko raduje, a onda sa njim uplovio u muške, ozbiljne razgovore. Rade i Stipe su imali duha, pa sam volio kad se nešto zasmiju dok razgovaraju sa Ljupčetom. Tad bi načas prostorija zasvijetlila čudnom, toplom energijom, kao ljudsku struju da proizvode u toj interakciji.
Kod dede je postojao nepisani ritual prilikom primanja penzije. Poplaćao bi dadžbine – struju, vodu, telefon, zatim dobar dio novca ostavio baki koja je bila domaćica, odvojio mali dio za svoje potrebe – novine i slično, a i nama unučićima bi podijelio džeparac. Nije to bio veliki novac, ali smo se radovali svaki put kada bi nas pozvao. Stanemo u mali, radosni red i čekamo da on izvadi jednostavni, crni kožni novčanik na kopčanje i spusti nam novčano sledovanje u otvoren dlan. Smijali smo se od te pomiješane dragosti iščekivanja i darivanja. Ih, milina!
Kasnije sam bolje razumio zašto je baka nekada bila ćutljiva i zamišljena. Zbog inflacije i sve težih uslova života u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog vijeka, novac koji joj je deda davao bio je sve manje vrijedan, odnosno kupovna moć građana je bila sve slabija što je baki zadavalo tamne brige pri vođenju domaćinstva. Vremenom, nije bilo dovoljno da se skrpi do sledećeg mjeseca, pa se baka sa hrabrim komšinicama otisnula put Trsta, a kasnije i Istanbula, sve u namjeri da dopuni porozni kućni budžet u čuvenim jugoslovenskim šverc turama. O tim generacijskim ekskurzijama ću, nadam se, nekom drugom prilikom podrobnije 😊
***
Bio je poznat i da ne čuje baš najbolje, pa smo nekada morali glasnije da govorimo ili da ponavljamo izrečeno. Ono što je bilo najzanimljivije su situacije kad bi recimo baka i tetka nešto šaputale u trpezariji, a Ljupče se lagano nadovezao ili komentarisao razgovor. Tad bi mu se sluh čudnovatao izoštrio, kao u kakvog njemačkog ovčara, spremnog na akciju. 😊
Kada bi baka nezadovoljna nakupljenim umorom ili stvarima zvocala minutama nagnuta nad sudoperu i perući suđe ili veš, znao bi, nakon dugotrajnog monologa da protrese veliki dvolist novina u rukama proizvodeći blago šuštanje papira. Onda bi se umirio, malo pročistio grlo i kazao – šta veliš Deso?
Baka bi tad zastala, ponekad tiho uzdahnula, trenula i nastavila rabotu sličnim ritmom. Bez komentara, obesmišljena ovom lukavom, gandijevskom strategijom neutralisanja snaga bračnog i životnog saputnika.
Posebno mjesto u escajgu imala je jedna obična, velika supena kašika. Nije se koristila redovno i stajala je izdvojeno kao kakva elegantna, nobl gospodična. Donji i gornji dio joj je već bio malo potamnio, korodirao i to joj je davalo na šarmu, izdvajalo od bezlične armije lažno srebrnih viljušaka, kašika i noževa. Drugo, pri kraju držalje imala je ukrasne, kukičaste crtice. Mali valovi djetinjstva ispod kojih je stajala glavna stvar – gravirana slova i brojevi:
- Kozara, 1942. godina –
Bila je to jedna od najvažnijih i najvrijednijih uspomena i stvari u kući. Predstavljala je materijalnu uspomenu na junačku, uzbudljivu prošlost iz Drugog svjetskog rata. Sukoba iz kog je deda izišao kao siromašni crkveni miš i komunista, a baka kao siroče. Ta osvojena, zaplijenjena njemačka kašika je podsjećala na nultu životnu tačku iz koje su krenuli, bacajući svjetlo na sve što su mukotrpno i zajedno kroz četrdesetak zajedničkih godina stekli. Životna planina, još uvijek u nastajanju.
Sad gledamo kako se sve rastače, mijenja forme i materijalne oblik, metafizira kroz unuke i praunuke u neslućenim životnim kombinacijama i geografskim daljinama. Dok vinova loza u zaraslom dvorištu i dalje odbacuje ukusne grozdove. Eh ..
***
Čim je bilo ljepše vrijeme, satima smo boravili napolju u dvorištu. Poznavao sam svaki kutak prostora. Iza, gdje ide dupla šljunčana staza za dedin žuti jugo, odmah pored Došenske kuće, onda bašticu što se naslanja na živu ogradu i komšije iz Grmečke ulice, dedinu garažu i prašnjavi tavan iznad, pa sve tako redom. Najviše sam ipak volio dedinu alatnicu jer je iznad nje raslo nekoliko lijeski čije sam plodove neumorno s jeseni tamanio. Kad niko ne gleda, preko plavo ofarbane grede za klofanje tepiha bih se u dva skoka popeo na krovne salonit ploče, već tamno obojene od vlage i stajanja. Znao sam da je opasno jer lako mogu kroz njih propasti i strmeknuti se sa ozbiljne visine od 3-4 metra na hladni beton. Neutaživa glad za dječjom avanturom je bila jača. Pažljivim koracima sam stizao do kraja konstrukcije, prikupio ili ubrao otpale plodove umotane u zelene paketiće lišća i onda prilegao, gledajući u plavo nebo i slobodu. Bio sam tada Haklberi Fin iz ul. Sime Šolaje. Opasan, tajnoviti momak.
Dugo smo po dvorištu vozali i jedan mali, metalni tricikl. Prosto vozilo sa izblijedjelim narandžastim rukohvatima i malim pedalama. Bila je to jedna od najdražih igračaka. Vremenom, mala dupenca su rasla i bilo je sve teže da se sjedne na sjedište oivičeno okruglom, metalnom žicom. Osnovano se sumnja da je Ljupče ovo usnimio, tako da se nakon nekog vremena u dvorištu desila krađa i omiljeno prevozno sredstvo je zauvijek nestalo. Nisam siguran da li se to deda unaprijed dogovorio sa lokalnim Romima ili je bila nezavisna akcija, ali njegova i bakina mlaka reakcija na naše suze i žalopojke je bila sumnjiva. Čak mi se čini da smo iza bakinih zavjesa na prozoru pored šporeta vidjeli nepoznate kradljivce kako lagano promiču. Do kraja života, Ljupče je negirao učešće i doprinos u akciji. Pravi muškarac 😊
Dedino čojstvo se ogledalo i u trenucima kada bi neko nenajavljen, kasno uveče pozvonio ili pokucao na drvena vrata porodične kuće. Nakon par trenutaka, Ljupče bi se bez puno premišljanja junački oglasio – Deso, idi vidi ko je. – 😊
***
Osim komšija i rođaka, kuću u ulici Sime Šolaje su pohodili mnogi drugi. Neki su bili dalji rođaci, prijatelji, poznanici. Često ljudi sa sela koji žive van Prijedora, pa su svraćali da vide babu i dedu, malo se odmore i okrijepe, razmijene vijesti, pa nastave dalje, ka gradu, pijaci, trgovini ili nazad kući na selu. Čak su se zezali da je naše dvortište radio Sajgon koji pokriva sela i naselja Garevce, Patriju, Jelovac, Palančište, Čirkin Polje, .. Neke od ljudi sa tih destinacija pamtim, kao i lica rođaka Mirka Macure sa Patrije, čiče Radovana i tetke Milke iz Čirkin Polja. Ipak, drugi muž pomenute tetke se izdvajao.
Izgledao je kao replika profesora Baltazara iz kultnog crtaća kog smo obožavali, samo što nije nosio šešir. Bio je zdepaste građe i onižeg rasta, brazdastog nosa i lica, starački smežuran i pun sitnih, neuglednih bradavica, ali tako živ duhom i osmijehom da ga i sada vidim kad zatvorim oči. Čujem i njegov prigušeni, iskreni smijeh, isprekidan plućnim traumama od duvana, kako šišti iz pluća. I smijem se iskreno, a prošlo je četrdeset godina.
Stojan Storebra. Ni dan danas nisam ponovo čuo za to fenomenalno i zvučno prezime. Kad sam bio mali, stalno mi se usput motalo po mislima – šta to znači, odakle potiče, ko je u stvari on? Magijski čovječuljak. Simpatičan i strašan istovremeno.
Volio je da se šali sa djecom i ljudima. Tokom pečenja rakije ili krmokolja, više se ni ne sjećam tačno, džarali smo vatru pritkom ili velikom granom. Zanimljiva vatra i priče odraslih. Koktel odrastanja.
Pitao me je u nekom trenutku odsječno – Mali, znaš li ti kako se ta sprava zove? –
- Koja sprava? Pa to je samo obična klipa – rekao sam nježno, djetinje.
- Ne, ne. To je sprava i ima svoj stručan naziv. –
Podigao sam obrve, u nevjerici i malodušno ispalio – Koji naziv, baš da čujem.-
- To je pičkaralo! –
Skočanio sam se. Malo i posramio, sakrio pogled u razigranu vatru. Pravi, stidljivi dječak. – Šta sad da kažem – mislio sam.
Stole me netremice gledao, ‘ladan kao špricer. Onda se okrenuo grupici odraslih muškaraca, pa su zajedno prasnuli u smijeh.
- Eto, sad znaš – reče Stojan opustivši naborano lice i prelazeći u blagost.
Do kraja dana, par puta se čulo – dodaj mi to pičkaralo, molim te 😊 uz obavezan smijeh.
Stole je davno umro, još prije početka rata devedesetih, ali pičkaralo živi. I živjeće, kako stvari stoje 😊
***
Kuća je prodata. Malter otpada i vidi se neravni zid slagan narandžastom ciglom. Djeluje ranjena, izraubovana. Čeka građevinsku eutanaziju novog vlasnika i transformaciju u sledeći život.
Podzemne vode Vlačina ostaju na tom mjestu, za vjeki vjekova. Da svjedoče slijedećim životima, radostima i tugama. Ostaje i izlizani datum na betoniranoj česmi ispred korita u dvorištu kao trag faktografije kad se zidalo, betoniralo i sređivalo – IX 1963. godine –
Valjda tako mora.
Pičkaralo nosim sa sobom, u budućnost. Njega ne ostavljam.
Treba održavati vatre života ..