Svijet

Kako uopće propoznati modernog nacista? Što je danas zapravo moderan nacist?, Kako ga prepoznati? Kako se odijeva? i naposljetku: Koje su floskule tipične za modernog ekstremnog desničara?

Prepreke za Kennedyje nisu postojale da bi ih zaustavile već da bi ih prevladali.

Hitler je obećao bogatim da će ih pritisnuti, a to podijeliti sirotinji. Nijemcima se to sviđalo. Djeca su imala besplatno mlijeko a radnici su besplatno išli državnim brodom čak na Island da bi se odmorili.

Počastvovan sam što sam ovde, u drevnom gradu Kairu, i što sam gost dveju izvanrednih institucija. Preko hiljadu godina, Al-Azhar služi kao svetionik islamske nauke, i više od sto godina, Univerzitet u Kairu je pokretač egipatskog napretka. Te dve institucije zajedno predstavljaju harmoniju tradicije i progresa. Zahvalan sam vam za gostoprimstvo, i za gostoprimstvo egipatskog naroda. Takođe se ponosim time što sa sobom donosim dobru volju američkog naroda, i poruke mira muslimanskih zajednica iz moje zemlje. Es-selamu alejkum.

Da Francuzi vole demonstrirati i štrajkovati – istina je. Ta im oblast posebno dobro leži. Sjetite se samo studentskih protesta 1968. ili onih novijih iz 2006. godine kada je Sorbona bila potpuno blokirana. Nema dana da vam u Parizu, na izlazu iz podzemne željeznice, ne tutnu u ruke neki letak – manifest, peticiju.

Ukoliko se sa bilo kim upustite u raspravu oko hapšenja Romana Polanskog u Švajcarskoj, bićete u pravu i vi i vaš sagovornik. Vaša će se rasprava odvući unedogled. Spominjaćete i Kusturicu i Sidrana i Bregovića i Nedu Ukraden, spomenućete i Knuta Hamsuna i Salmana Rašdija.Vaša rasprava neće donijeti nikakvo rješenje.
Čitav je slučaj Romana Polanskog, kako to kod umjetnika obično biva, veoma čudan. Ako su Romana Polanskog uhapsili nakon trideset i dvije godine, možete steći utisak da je u najmanju ruku čovjek vodio koncentracioni logor. Da ne znamo pozadinu cijelog slučaja mogli bi zaključiti kako je Polanski te 1977. godine uvježbavao islamske teroriste ili nešto slično.

Švajcarska, država u koju Polanski redovno dolazi što svi znaju, se odjednom probudila iz sna te je uhapsila proslavljenog režisera na osnovu 31-godine starog američkog naloga za hapšenje. Uhapsili su ga u trenutku kada je išao u Cirih da preuzme nagradu za životno djelo. Uhapsila ga je moralna država Švajcarska, ista ta država koja toliko baštini pravo i pravdu da još uvijek ne provjerava korumpirane diktatore i sve moguće zločince koji u toj zemlji otvaraju svoje basnoslovne bankarske račune.
Na osnovu žalbe Romana Polanskog švajcarski će sud odlučiti da li će ga izručiti Americi.

Stvarno je to čudno. Ljudi mogu pomisliti kako od sad pa za trideset i dvije godine Amerikanci sigurno neće ganjati Bin Ladena takvim intenzitetom kakvim sad progone Polanskog. Ljudi se mogu iznenaditi nad činjenicom da ga je žrtva, tada trinaestogodišnja djevojčica a danas četrdesetpetogodišnja žena amnestirala već nekoliko puta, da je ponovila kako ne želi njegov progon, i da uopšte ne želi sudsko razvlačenje slučaja.
Ne želi da se stari kosturi bude iz ormara i prepadaju njenu familiju.

Kad bi to bilo tako jednostavno.Te 1977. godine je Roman Polanski spavao sa trinestogodišnjakinjom Samantom Gejl, što je i priznao.
Znamo da je to bilo u kući njegovog prijatelja Džeka Nicholsona, što može izgledati kao olakšavajuća okolnost s obzirom na prirodu okupljanja u kućama poznatih na koje se pojavljuju djevojke koje im se nude kao na pladnju. Ko bi očekivao da će i jedna učenica biti u toj kući.

Kako je prenijela američka štampa, iz sudskih spisa je vidljivo da je čitav slučaj izgledao malo drugačije: Polanski je djevojčicu navodno vidio dvaput, jednom je bila sa majkom te je na osnovu toga mogao nešto pretpostaviti.Doveo ju je na snimanje editorijala, uz poneku čašicu šampanjca i opojne materije je sve krenulo s uma niz drum. Navaljivao je na nju, dosađivao joj je, da bi djevojčica na kraju popustila. I dopustila. Oboje su bili pijani, drogirani i nesvjesni svog ponašanja.
Time je započelo više od trideset godina progona Romana Polanskog. Ne radi se ovdje o klasičnoj potjeri koliko o klasičnom bijegu pred zakonom. Zakon kaže da je vođenje ljubavi ili seks sa trinaestogodišnjakinjom zločin.
Svejedno da li mu je sada već odrasla žena oprostila (iako bi to na sudu trebalo igrati ključnu ulogu ). Da li bi pustili otmičare kojima je oprostila osoba koja pati od štokholmskog sindroma?

Sa ove tačke gledišta peticija za puštanje Polanskog na slobodu izgleda pomalo komično.

Isto tako je nepotrebno izjavljivati kako veliki režiser ne smije imati drugačiji tretman od običnog građanina: da je Polanski običan građanin, mogao bi ići u Švajcarsku do mile volje, jer ni pas zbog njega ne bi zajecao.
Zakon je sustigao režisera Romana Polanskog. I vi koji ga branite i vi koji ga kudite ste u pravu. Na sudu je da obradi sve relevantne činjenice i da donese konačni verdikt.

Zato ne ulazite u rasprave o Emiru Kusturici i Abdulahu Sidranu, neka svako od njih dvojice svog kostura probudi sam.