Kad započinjem putopis, uvijek to radim dok mi je putovanje u glavi svježe, inače nema ništa od sjećanja. Putujući Balkanom, možete naići na najnevjerovatnije stvari, od toga da rijeka odnese cijeli most, do autoputa sa četiri trake. Albanija je tipičan primjer zemlje u razvoju, u kojoj stvari funkcionišu na dva načina: idealno ili nikako. Npr. u Tirani postoji podzemna garaža sa deset spratova ispod zemlje, u koju ulazite liftom, a pored te iste garaže, kuća nema krov, iako i u njoj žive ljudi. Kako je izgledao naš balkanski karavan, vidjećete u narednim redovima. Iako četiri dana nije mnogo, poznavaocima naših prilika je sasvim dovoljno da uvide i uvjere se u mnogu balkansku ljepotu, glupost naših ljudi, ali i sve ostalo što prati to dvoje.
Iz perspektive odnosa s javnošću, Kina za problem Liu Žiaoboa ima bar jedno rešenje: smestite njega i ženu na direktni avion za Njuark u 3.45 popodne. Zbog promene vremenske zone, stići će na večeru do 7 uveče. Dok se posluži dezert, već će biti zaposlen kao gostujući profesor na Prinstonu. Zatim Kina može da se vrati svojim uobičajenim poslovima.
Pročitajte 12-i dio putopisa našeg saradnika Siniše Vlaisavljevića koji je uz tehničku pomoć telefona, a uz svesrdnu pomoć svoje mašte i želje za putovanjima, zabilježio ovaj jedinstven i intiman doživljaj svog proputovanja kroz Ekvador, Boliviju, Čile i Argentinu
Da je Helmut Kohl 1989. godine bio manje odlučan, da nije predložio '10 točaka' koje su zamišljale ujedinjenje dviju njemačkih država odmah, brzo i odlučno, vjerojatno bi ostao zapamćen kao malo važan kancelar bogate Zapadne Njemačke
Razočaranje sljepilom vladajuće socijaldemokracije, krutost birokracije EU-a i zabrinutost zbog imigranata tri su ključna razloga jačanja krajnje desnih stranaka u Evropi. Optimisti se nadaju da će prelazak s ulice u parlament povaditi desnici zmajeve zube rasizma i ksenofobije, no nije sve baš tako jednostavno kada se u društvu s parlamentarne govornice komotno može širiti sjeme zla...
Kada su septembra 2005. godine konzervativne danske novine Jyllands-Posten objavile nekoliko satiričnih karikatura proroka Muhameda, začuo se samo tihi protest male muslimanske zajednice u Danskoj, dok je reakcija ostatka muslimanskog sveta bila jedva primetna. Međutim, šest meseci kasnije, izbili su neredi čiji su učesnici palili danske ambasade. Više od sto ljudi je poginulo. Bilo je i pretnji ubistvima, a ima ih i dan danas.
Dok sam pre neki dan rasčišćavao svoj podrum, naišao sam na Njujork Tajms od petka 13. aprila 1990. Naslovi govore o tome kako se istočni Nemci izvinjavaju za nacističke zločine, o opravdanjima koje Amerikanci traže za svoj neizlazak na izbore, o tome kako je predsedniku Bušu dijagnostikovana početna faza glaukoma i o Pulicerovim nagradama koje su objavljene dan ranije. U samim novinama može se naći članak o nezadovoljstvu sovjetskih vojnih krugova predsednikom Gorbačovim zbog toga što je komunistička partija odustala od monopola na vlast, o preseljenju dvadeset ortodoksnih jevrejskih porodica iz Jerusalima u stanove u hrišćanskoj četvrti u Starom gradu, što je izazvalo proteste stotina hrišćanskih sveštenika, pa su ih vojnici koji su obezbeđivali doseljenike rasterivali suzavcem, o tome kako je Britanija zaplenila ogromnu livenu čeličnu cev koju je britanski proizvođač namenio izvozu u Irak, jer su carinici zaključili da bi se ona mogla iskoristiti za raketni bacač sa dometom od više stotina kilometara – iako je izvršni direktor kompanije izjavio da bi se cev raspala u paramparčad ako bi neko pokušao da je iskoristi kao oružje. Sve ovo zvuči tako poznato.