Jedan od popularnijih žanrova u fun-rubrikama hrvatskih medija svakako je onaj o glupim kriminalcima. Svako malo izađe tako crtica poput one o dva lopova što su u kineskom gradu Changzhou ispraznila trgovinu elektronskom robom i danima se snimali ukradenim kamerama, prije nego su uhvaćeni kad su, shvativši da ne znaju izbrisati snimljeni materijal, pokušali prodati otuđenu tehniku zajedno s vlastitim video zapisima.
Hrvatska je u šoku dočekala presudu generalima Gotovini i Markaču. To je obavezna rečenica koja je proteklih dana preplavila naslove hrvatskih medija, pa osim što su se i oni sami udarnički trudili da doprinesu tom ozračju, zapravo nisu pretjerali.
Oni su ili politički marginalci koji jako dobro znaju da plasiraju neistine, kao što znaju i zašto to čine, ili su pak zavedeni i izmanipulirani nesretnici koji su takvim lažima nasjeli. Odgovarati, dakle, neću ni jednima, ni drugima, ali ću reći sve, ama baš sve što o toj temi imam reći i za što smatram da sam hrvatskoj javnosti dužan reći.
Da sam na Nikolićevom mestu, na vest da sam dospeo na kladionice, grozničavo bih potražio neku izlaznu strategiju, pre nego što cela stvar završi u opštoj tuči ili u opštoj sprdačini - jedinim mogućim ishodima nedovoljno promišljenog žeđovanja i gladovanja.
Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, tokom oružanih sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, stradalo je i nestalo 2028 građana Srbije, od čega se 385 vode kao nestali. Najviše stradalih su pripadnici JNA, njih 1039, među kojima je bilo 180 vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka.
Hrvatsku političku javnost potresaju svađe – tko je Hagu dostavio transkripte famoznog “brijunskog sastanka” koncem srpnja 1995. godine, koji su poslužili kao jedan od dokaza da su generali Ante Gotovina i Mladen Markač sudjelovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu sa ciljem trajnog protjerivanja Srba iz tog dijela Hrvatske, kako tvrdi prvostupanjska haška presuda.
Srbija ima potencijal da postane regionalni lider u promovisanju dobrosusedstva i poverenja među državama, rekao je nedavno srpski premijer Mirko Cvetković na skupu u Americi koji je organizovala uticajna Heritidz fondacija.
U principu, film je vrsta umetnosti koja bi morala da komunicira sa publikom direktno, bez posrednika. Dakle, gledano iz pozicije autora, imate tih nekoliko godina rada da vrlo dobro razmislite o svemu što želite da kažete svojim delom, možete da ga menjate i oblikujete (ponekad do neprepoznatljivosti u odnosu na prvobitnu verziju scenarija), ali prvo javno prikazivanje, premijera, je trenutak kada svoj rad zauvek ''predajete'' publici i kritici na gledanje i analiziranje.
Što se pak tzv. Brijunskog transkripta tiče, a to je dokument za koji se sada podmeće kako sam ga ja dostavio u Haag, te time zapečatio sudbinu generala Gotovine, želim, zbog prava javnosti da sazna i da zna, kazati da tzv. Brijunski transkript uopće nije dokaz, kao što tvrde neupućeni ili zlonamjerni, rekao je Stipe Mesić.