Nama je ovdje svaka politička rasprava o hrvatskom jeziku tako bliska i draga da bismo nesumnjivo, kad bi nam nekim čudom uzmanjkalo aktualnog povoda, isti bez krzmanja i praznog hoda sami izmislili. Toliko se često, naime, u javnosti debatira o statusu hrvatskog jezika i, osobito, njegovim relacijama prema najbližoj rodbini, da se posve neobičnom doima činjenica kako još u dnevnom tisku nije, pored rubrika za unutarnju i vanjsku politiku, crnu kroniku i estradu te sport, ustanovljena i ona za jezik, pa da ga ne guramo baš posvuda, i na vrelo i na mrzlo, tamo gdje s njim ima neke veze i tamo gdje je nikad neće biti ni približno onome što zamišljamo.
Zanemari li se romantika SMS-ilegale i last minute samoorganiziranja, najzanimljivija stvar po stanje civilnog društva u Hrvatskoj vezano uz slučaj Varšavska jest to kako je Varšavska ulica zapravo pala prije petnaestak godina - a brani se tek danas.
Pre dve godine, nekako u ovo vreme, Kosovo je proglasilo nezavisnost, pa je ovo zgodna prilika da se podsetimo šta se sve zbivalo tada, šta u međuvremenu i da se zapitamo kakve su perspektive. Elem, istog dana se rulja huligana, koju je Udba spontano organizovala, trijumfalno osvetila Prištini demoliranjem Beograda.
Tako mi Bog pomogao! – dobro, hajde, neka je tu mističnu formulu, koju je u ritual javnoga zaklinjanja novoizabrana hrvatskoga predsjednika, u posljednji tren prokrijumčario prvi izabrani predsjednik (pok. dr. F.T.) – hajde de, neka ju je izgovorio i novi predsjednik, inauguriran neki dan (18. veljače 2010. g.), samo da nije dignuo ruke i trijumfalno patetično uzviknuo: “Živila nam jedina i vječna Hrvatska!” (kako je to prvi izabrani i pok. predsjednik često znao klicati).
Vlast s odgovornošću - tako se jučer, u svom prvom govoru na funkciji predsjednika Republike, predstavio Ivo Josipović. Očekivanja javnosti su ogromna, od novog bi se šefa države htjelo čak i ono što je sasvim nerealno.
Neki kažu da bi bez njega bila još gora. Drugi tvrde da je mogao i morao učiniti još više. I to je najveći Mesićev paradoks. Nekako je stalno ostavljao dojam da je aktivniji nego što je uistinu bio. Da je kritičniji nego što je zapravo bio. Da je sposobniji, ozbiljniji, pošteniji, pravovjerniji, istinoljubiviji. A opet, nekad se čini da je zapravo uspio nadmašiti samog sebe. Dugo je deset godina na vlasti: ostavi traga na čovjeku, kao što prisiljava čovjeka da ostavlja tragove. Ali opet, takav je život. Možda bolje nismo zaslužili, a gore smo već imali
Kao i desetine tisuća Sarajlija rođenih u posljednjih pedesetak godina, i mene je na svijet iščupao doktor Srećko, Srećo, Šimić. Najpoznatiji ginekolog i porodničar u povijesti Bosne, autentični ratni heroj - porađao je bez struje i vode, u svakodnevnom ritmu mina i granata - i u devetom desetljeću života dolazi na posao kada ga hitno zovu zbog kakvog kompliciranog slučaja.