Dok se srpska javnost zabavlja velikim postom (sada već pričešćenog) Tome Nikolića, dotle je hrvatska i dalje u nacionalističkom delirijumu. Hrvatska vlada sprema pravne studije i diplomatske ofanzive; državna stvar će se pred Hagom još odbraniti. Mada haška presuda i dalje ostaje nepročitana, hrvatski biskupi su je pred Uskršnje blagdane već proglasili čedom Sotone, lepo isprativši svoje pravoslavne kolege u drugim prilikama.
Dobar povod je hrišćanski praznik koji predstoji. Dobro izgleda za kamere kada to radi na preporuku patrijarha, ili bar on misli da to dobro izgleda. Sada on, zapravo, pokušava da najpre sanira negativne posledice tog egzibicionizma po njegovo zdravlje, ocenjuje Dejan Vuk Stanković, politički analitičar.
Mogu razumjeti zašto su Hrvati ljuti, ali ja ne dijelim taj osjećaj. Tuđman je želio od osvajanja Krajine stvoriti nacionalni mit, po kojem Hrvati neće još jednom biti žrtve povijesti i gubitnici, nego važni akteri i povijesni pobjednici. Mnogi ljudi u Hrvatskoj su povjerovali u taj mit. Oluja nažalost ne nudi temelje za takav mit.
Prva mistifikacija je da su generali junaci bez straha i mane i da nikakav sud ne bi mogao presuditi našim generalima. Druga je mistifikacija da je ovom presudom osuđena Hrvatska kao država nastala na zločinu, treća da je osuđena Oluja i četvrta da je učinjeno nešto što onemogućuje da se Hrvatska pojavi kao ravnopravna članica Europske unije, rekao je Žarko Puhovski.
Nikolić je odlučio da prekine štrajk žeđu na molbu patrijarha što nama kao ljekarima ostavlja veći prostor da ga liječimo, rekao je Ilić. On je naglasio da njegovo stanje i dalje nije dobro, kao i da ima problem sa elektrolitima i da će ljekari nastaviti da prate njegovo stanje.
Veće je u presudi posebno analiziralo dokaze koji se odnose na Tuđmanove javne nastupe na mitinzima i u medijima. Pominje se, recimo, njegov nastup na mitingu u Kninu 26. avgusta 1995. godine.
Umjesto dovođenja biskupa iz Zadra od kojeg je bilo malo vajde, Gotovina je trebao reći jednostavnu rečenicu: Ubojstva civila i strijeljanje ratnih zarobljenika tretirat će se kao najteži oblik kršenja vojne discipline, a tko pali i pljačka ide u zatvor pa na vojni sud. Da je to rekao i držao se tih riječi, zločina vjerojatno uopće ne bi bilo.
Riječ je o tome da je o Oluji proteklih godina stvoren tako izglancani stereotip kao ratnoj operaciji 'čistoj kao suza', da se nakon presude Alphonsa Oriea naprosto moralo pasti u drugu krajnost. Ta se presuda procjenjuje napadno u maniri hrvatske verzije 'kosovskog sindroma'.