U petak navečer, dva dana prije izbora i svega nekoliko sati prije početka izborne šutnje našao sam se s nekolicinom ljudi iz stožera na HTV-u, a kako bi pratili posljednje sučeljavanje koje je tamo vodio Branimir Bilić. Samo sučeljavanje smo pratili u tzv. Intim baru zajedno s djelatnicima stožera protukandidata s time da su oni zauzeli prvi red ispred televizora dok smo mi odozada promatrali sučeljavanje.
Svirao ja u jednom klubu koji neka ostane anoniman (nema ga više), moji sinovci iz Čente, blizanci okrenuti od malih nogu bluzu, pitaju bi li oni mogli tamo da sviraju jedan sat, promotivno što bi se reklo, imaju i pevačicu, iz Idvora, odlično, kažem, ama ih nisam video otkako su bili deca i ne znam kako sviraju te prepredeno upitam poslodavku bi li se obradovala besplatnom nastupu jednog banatskog bluz trija koji je trenutno baš slobodan, kako da ne, svima beše dosta moga zuluma i moga gitariste, uglavnom, dođu moji krvni srodnici u klub, počnu da sviraju gitare, devojka zapeva, publika zapljeska, a čiči se ote: „Ovo su moji sinovci!“
Još dok je šefica poslaničke grupe DS i njenih kompanjona Nada Kolundžija objašnjavala da je svojevremeni Tadićev boravak u Srebrenici prava mera za stav Srbije („Nisu nam potrebne posebne rezolucije“), njen partijski i državni šef se, uživajući u blagodetima Dodikovog gostoprimstva povodom Dana „državnosti“ i krsne slave RS, nesebično potrudio da mu poslanica „proguta knedlu“.
Nakon podnošenja srpske kandidature za članstvo u EU, mediji na Zapadu upozorili su da je Srbija još uvijek opterećena nacionalizmom. U kojoj mjeri je nacionalizam i danas prisutan u Srbiji, i šta su njegova uporišta?
Izvori bliski vrhu kuće tvrde kako je cijela ta “najnovija HTV afera” bila samo uvod u konačnu smjenu urednice IP-a Hloverke Novak-Srzić. A koja bi se, tvrde oni, možda mogla dogoditi upravo u utorak.
Novi bi hrvatski predsjednik mogao napraviti ono što je obećavao u kampanji, iako u to intimno po svoj prilici nije ni sam previše vjerovao. Poslati virtualnu komunističku zvijer natrag u grob, i uhvatiti se u koštac sa stvarnom aždajom crno-crvenih podjela koja je, hranjena godinama sirovim mesom u kavezima HDZ-a, postala jedna od glavnih prijetnji ovoj zemlji.
E-novine su, kako se to veli, jedna od zadnjih preostalih oaza slobode na ovim prostorima, ali važno je to da se sloboda konzumira na privatnim osnovama. Ne postoji nešto poput nacionalne slobode, osim kao kontradikcija, jer pridjev prikriva cijelo obilje limita i prisila. Ako bi ih morao sažeto definirati, rekao bih da su e-novine medij za ljude koji su izbjegli učincima dresure, koji još vode računa o svojoj pojedinačnosti
Razlog zbog kojeg 200 (ili više) intelektualaca zahteva raspisivanje referenduma o članstvu Srbije u Atlantskom savezu (NATO) jeste, kažu njihovi glasnogovornici, bojazan da bi do tog učlanjenja moglo doći na prevaru, krišom ili na neki drugi zaverenički način kojim bi se izigrala volja naroda. Tako da se zahtev obrazlaže pozivanjem na iskustvo tipa „koga je zmija ujela, taj se i guštera plaši“ ili „bolje preuranjeno, nego prekasno“ ili racionalno je „osigurati se što je više moguće i od najmanjeg rizika“.
Upad u stan državnog sekretara Marka Karadžića dok je on bio kod roditelja na božićnom ručku kao da nikoga nije iznenadio. Oni koji je trebalo da reaguju su verovatno i sami uživali u sličnom obroku, pa nisu hteli da kvare „Mir Božiji“ i „najradosniji hrišćanski rođendan“ oštrim reakcijama. Stiče se utisak da se premetačina u stanu državnog sekretara za ljudska i manjinska prava tiče isključivo njega samog i organizacija koje su povodom incidenta reagovale par sati kasnije.