Nekoliko dana prije no što će napustiti Pantovčak, Stjepan Mesić u razgovoru za DW osvrnuo se na „suđenje desetljeća“, na hrvatski novac u stranim bankama, iznenađenu premijerku i na prve hrvatske susjede – BiH i Srbiju.
Još davno kada sam ga upoznao, tadašnjeg komunista Milana Bandića, bio je neposredan i to me se dojmilo. Sada je ružno kada netko dijeli Hrvate na crne i crvene, to je nedopustivo, moramo vratiti dostojanstvo hrvatskom narodu – dajući podršku predsjedničkom kandidatu Milanu-sto-lica-Bandiću, to je izvalio i ostao živ Tomislav Merčep, čovjek koji je postao simbol ratnog zločina u Hrvata, ali i simbol odnosa hrvatskog pravosuđa prema ratnom zločinu. U Hrvata.
Srbi uvek žive između dva vremena: onog prošlog, koje je bilo mnogo bolje, kada je sve bilo jeftinije, pristupačnije, na dohvat ruke, u ružičastom tonu i onog lepšeg koji će doći. Vremena u kom su bili naivni i glupi da uživaju u njemu i vremena koje će, nadaju se, njihovi unuci doživeti. Srbima između lepog juče i lepog sutra, uglavnom ostane usrano danas. Danas, koje traje decenijama. Za to, podrazumeva se, Srbi nisu krivi – kriva je ironija sudbine. I loš tajming, naravno
U kulturi u kojoj živimo golotinja je sama po sebi suspektna, nešto s time ne valja, nudisti se sigurno opako ganjaju po plažama a vrlo je vjerojatno da su žene kurve a muškarci pederi i/ili barem pedofili. Publika naviknuta na laž teško prihvaća istinu, jer ona svakoga pojedinačno u krajnjoj liniji suočava s njim samim i činjenicom da ne izgledamo, a praktički je zanemariva mogućnost da ćemo ikada izgledati, kao manekeni.
Samo hapšenje haških begunaca Ratka Mladića i Gorana Hadžića mogu da obezbede da kandidatura Srbije za članstvo u EU pre juna krene u proceduru i nađe se na stolu Saveta ministara dvadeset sedmorice, kao i da se odmrzne sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Svim evropskim privredama će, sa malim izuzecima, osnovni problem u sledećoj godini biti kako krenuti putem oporavka ili bar stvoriti preduslove za oporavak u 2011. i sledećim godinama. Mada su prognoze sada bolje nego što su bile pre nekoliko meseci ili pogotovo prošlog proleća, postoji saglasnost da se od sledeće godine ne može očekivati mnogo više od stagnacije. No, i na srednji rok, nije jasno šta će podstaći privredni rast? To je, dakle, osnovno pitanje: kako do privrednog rasta?
U romanima Miodraga Bulatovića obitavaju zaista čudni junaci. Opisuje on svet istočnoevropske političke emigracije koji sanja o povratku kući nakon pada komunizma – to su ljudi sa četiri prsta. Svi su u tom svetu, i Hrvati, i Estonci, i Romi imali nekog svog kralja, ali Srbima nikako nije polazilo za rukom da nađu svog. Zato u naslovu jednog poglavlja piščevog romana stoji ova zagonetna fraza – Niko Srbljem neće kralj da bude. Nije da ga nisu imali, ali čim se nekako sporazumeju, brzo mu dođu glave, ako ne oni, onda neki čovek sa pet prstiju, iz svemoćne Titove Udbe.