Ni posljednji skandal s curenjem povjerljivih informacija neće ništa promijeniti u Hrvatskoj – neće doći do revizije braniteljskih statusa, ali je javnosti ipak nekako lakše
Još dok je Slobodan Milošević bio živ, zdrav i čvrsto na vlasti isplatilo se, ustrajno do manirizma, njegovati sljedeću naviku. Kada se u Srbiji dogodi nešto važno, tada mišljenja koja o tome imaju ljudi iz službene opozicije samo preletiš, a sav se baciš u potragu za reagiranjima iz srbijanskog političkog offa, tj. onima koja dolaze iz kruga uglavnom mladih ljudi neopterećenih nacionalizmom, ali zato inficiranih zaraznom dozom ironije i sarkazma.
EU je Hrvatskoj majka po iznuđenom kažnjavanju ratnih zločina, povratku srpskih izbjeglica, zaštiti manjina, uklanjanju najdebljeg taloga ustaštva, depolitizaciji medija, policije... Maćeha nam je jer je za nikakve pare preuzela praktički cijelo bankarstvo, predobar dio trgovačke mreže, telekomunikacija, medija, energetike...
Izjava bivšeg kanadskog veleposlanika u Jugoslaviji Jamaesa Bisseta, prema kojem bi se Hrvatska, prije ulaska u Europsku Uniju, morala ispričati za zločine u NDH, u Hrvatskoj je ocijenjena suvišnom i politikanskom.
U zatvor s onima koji su objavili Registar branitelja - tako su na prvu loptu, odmah nakon internetske provale strogo čuvane tajne HDZ-ove vlasti, reagirali iz Vlade. Na noge je podignuta sva policija i sve tajne službe. Zahuktavaju se privođenja.
Sablja« nije bila dovoljna, »Skalpel« je zarđao pre nego što je počeo da radi, a »Balkanski ratnik« je samo pokazao da su u istoriju otišli samo mrtvi, a i oni ostavljajući nam sve duhove prošlosti
Srpski parlament je mlakom deklaracijom o osudi zločina u Srebrenici učinio korak ka pokajanju, no žrtve srebreničkog pakla još uvijek iščekuju uhićenje Ratka Mladića Kada je bivši njemački kancelar Willy Brandt godine 1970. kleknuo ispred spomenika ustanku u varšavskom getu, učinio je to bez riječi. Klečao je tako u tišini, klanjajući se ne samo 13 tisuća Židova poginulih i pobijenih na tom mjestu, već milijunima žrtava za čiju je smrt njegova domovina Njemačka bila odgovorna. Ova njegova gesta ostala je upamćena kao najrječitiji simbol pokajanja, jača od bilo kakvih riječi ili deklaracija. Ali za takav čin trebalo je biti ne samo političar, nego i čovjek od formata. Za to je trebalo imati ljudskosti i mudrosti.
U jugoslovenskom društvu Albanac nikad nije bio tematizovan kao onaj „drugi“, kaže Slavenka Drakulić, hrvatska spisateljica, u tekstu „We Are All Albanians“ napisanom prije jedanaest godina za The Nation. Naravno, tekst ne govori da trebamo stati iza ove konstrukcije We are all ... ili da stojimo iza nje. On govori u jednom dijelu o ovoj sintagmi opisujući kako mladi pisac iz Srbije, koristeći se njome za vrijeme NATO bombardovanja, saopštva i koristi ovu vrstu identifikacije samo kao dodajuće sredstvo da bi postala vidljiva srpska patnja.