Skoro da je teško naći govor nekog od političkih prvaka, bilo koje oni orijentacije ili usmerenja bili, u kojem se ne govori, naglašeno i samouvereno, kako to političari i čine, o Evropi i o našem „neminovnom vraćanju u Evropu“.
Najbrži put da se prepozna osoba je da izdvojite jednu ili dvije posebnosti. Moje su bile što sam bio profesor povijesti koji voli jazz i što sam ostao u Komunističkoj partiji dulje od većine, napisao je Eric J. Hobsbawm. Duhovita primjedba, premda ne baš točna. Razlog zbog kojeg su ga potezali za rukav bila je činjenica da Hobsbawm, valjda zadnjih pedeset godina, slovi za jednog od najvažnijih i najpoznatijih povjesničara našeg doba. Danas se tim oznakama pridodaje i ona jednog od rijetkih preostalih lijevih autoriteta. U 92. godini života Hobsbawm ne posustaje, piše o globalizmu, demokraciji, terorizmu i inome ostajući vjeran tituli “povjesničara svog doba”. Na žalost, u proteklih petnaestak godina njegove knjige na ovom tržištu nisu bile u modi. Knjige ste mu mogli čitati isključivo u izvorniku ili srpskom prijevodu, a tekstove povremeno u časopisima. Kroz neka dva mjeseca na hrvatskom tržištu izlaze njegova autobiografija “Zanimljiva vremena” (Disput) i “Doba ekstrema” (Zagrebačka naklada), prvi naslovi sedamnaest godina nakon što je Novi liber objavio “Nacije i nacionalizam”. - Ne težim slaganju, odobravanju ili simpatiji, nego povijesnom razumijevanju - navodi autor u predgovoru ‘Zanimljivih vremena’. Istina, Hobsbawmove knjige nisu se nikad čitale da dugo živite i dobro vam bude na zemlji - nego da shvatite gdje živite. U intervjuu povjesničar odgovara na neka pitanja koja potresaju današnji svijet.
Siguran sam da će se čitalac ove priče pitati ko sam ja. Prednost pseudonima je upravo ta da mogu da kažem ono što mislim, a da me niko ne osuđuje. Uostalom, moj identitet i nije toliko važan. Ja sam prosečna individua, mlađi član ljudske populacije i osećam potrebu da ispričam jednu priču. Jer, kao što sam rekao, konačno mogu da kažem ono što mislim.
Svaki put kad se za praznike okupi porodica ili kad posjetim starije ljude na dnevnom redu se obično nađa tačka na kojoj se pregledaju stare fotografije.
Jedina moja, iz pjene rođena, svaki put kad zažmirim iznova proživim sva tvoja sjećanja vremenom uklesana na mojim kapcima. Krijem svoja osjećanja prema tebi pa kažu da te ne volim, da te mrzim – ne znaju.
Njemački pisac Heinrich Böll je 1957. godine objavio svoj glasoviti putopis pod nazivom Irski dnevnik (Irisches Tagebuch). Irci su bili protiv njega, Nijemcima se jako svidio. Irci su držali da u njemu ima jako puno magaraca i kamenih zidova, jako puno sanjarenja i natražne bezazlenosti. No Nijemcima je on upravo omogućio snove i želje koji u Njemačkoj nisu bili mogući. Nosili su tu knjigu u svojim ruksacima tragajući za emocionalnom vezom s tim narodom i tom zemljom. Davala im je osjećaj bezazlenosti i pripadanja, budila u njima čuvstva koja su im u njihovoj vlastitoj zemlji bila uskraćena.