Sasvim obično veče. Nešto neobičnije vreme odlaska u bioskop. Izuzetno neobična projekcija, a da smo toga svesni prije prvog kadra. Nervozno prigovoramo najavnim scenama željni da otpočne prvi banjalučki film.
Narodno pozorište u Banjaluci ipak održava poetiku koja nije dodvoravanje već aktivno pozivanje na promišljanje i edukovanje publike. Ono je borba protiv pasivnosti današnjeg gledaoca.
Zijah Sokolović je prvi put izveo svoju predstavu GLUMAC...JE GLUMAC...JE GLUMAC 30. marta 1978. godine. Predstavu sam prvi put vidjela 23. oktobra 2009. godine u Banjaluci. Dakle, u trenutku kad je gledam, zajedno sa još dvjesta duša u sali GP Jazavca, ona je razigrana, pametna, duhovita, gorka, uzbudljiva, plemenita, neodoljiva i hrabra 31- ogodišnja gospođica. Osvojila je mnoge scene, i ostala nezavisna, svoja, najviše Zijahova, pomalo naša – koliko smo je kadri prigrliti i zaroniti u njene dubine.
Holandija- "zemlja obećana"- sinonim za slobodu (pre svega seksualnih, rasnih kao i nepostajanje zabrane za upotrebu raznolikih narkotika) nije bila dovoljna i za Paula Verhoevena, koji je nakon petnaestogodišnje uspešne rediteljske karijere u svojoj domovini odlučio da pređe preko Velike bare, u nadi, kao i mnogi pre njega (Lang, Hitchcock, Forman...) da će dostići svetsku slavu, a usput promeniti okoštali način razmišljanja velikih holivudskih producenata. U slučaju Verhoevena novac je bio manje-više sporedna kategorija.
Adem Ćejvan ikona banjalučke pozorišne scene, bio je glumac kojeg su voljele sve generacije. Kroz niz kulturnih dešavanja, te video i tonskih zapisa mnogi ljubitelji njegovog lika i djela sutra će moći da se prisjete poznatog banjalučkog dramskog umjetnika. Tim povodom o pokojnom glumcu govori njegov veliki prijatelj - novinar, književnik i publicista iz Banjaluke Slavko Podgorelec, koji ističe da je glumac bio "miljenik Thalie i poklonik Bachusa". Adem Ćejvan ostaće zapamćen kao jedan od najpoznatijih banjalučkih glumaca. Svojim pozorišnim, televizijskim i filmskim ulogama osvajao je publiku širom bivše Jugoslavije, a Banjaluka ga pamti i kao osnivača "Susreta za glumce u maju", koji su se održavali od 1981. do 1987. godine.
Pisci (a Veličkovića drže za takvog) na to pristaju: putovanja plaćaju putopisima. Putuješ, recimo, sedam dana po Makedoniji, i onda o tome napišeš sedam stranica. Ništa lakše. Pustiš da prođe neko vrijeme, da zaboraviš drečavo i nebitno, zažmiriš, pred tobom su vinogradi, manastiri, freske, jezera, sunce, plavetnilo, čuješ cvrčke, i čuješ talase, i udaranje kamena o kamen, dva kamena u rukama starog čovjeka, dva kamena sa Golog otoka, u rukama koje su prije pola vijeka na tom mjestu pravile stazu od komande do «Žice».
Retro-segmenti koji su kroz film vrlo efikasno i umjesno provedeni, odnosno podvrgnuti specifičnoj analizi, predstavljaju naročitu vrijednost i otvaraju nove mogućnosti prevashodno u kontekstu pobijanja neistina koje su posljednih godina razvijale pod patronatom rastućih nacionalizama na prostoru Balkana. Priča o elementima zajedničke prošlosti ipak je jedna od osnovnih smjernica za implementiranje odlučujućeg utiska na planu zbližavanja ljudi koji su se donedavno međusobno besmisleno uništavali.