Sa nasilnim raspadom SFR Jugoslavije, početkom poslednje decenije prošlog veka, raspao se i "jugoslovenski" film. To naravno ne znači da se filmska umetnost izgubila sa ovih prostora (festivali poput ovog nesumnjivo dokazuju upravo suprotno) ali je opstanak pa i identitet te umetnosti bio ozbiljno doveden u pitanje. Stoga se sa može tvrditi da je ono čime su se filmski stvaraoci (mada, svakako, ne samo oni) tokom proteklih desetak godina bavili bilo novo otkrivanje samih sebe u novonastalim okolnostima, u jednoj neprivlačnoj stvarnosti u kojoj smo našli bez da smo je ikada želeli.
Sasvim obično veče. Nešto neobičnije vreme odlaska u bioskop. Izuzetno neobična projekcija, a da smo toga svesni prije prvog kadra. Nervozno prigovoramo najavnim scenama željni da otpočne prvi banjalučki film.
Narodno pozorište u Banjaluci ipak održava poetiku koja nije dodvoravanje već aktivno pozivanje na promišljanje i edukovanje publike. Ono je borba protiv pasivnosti današnjeg gledaoca.
Zijah Sokolović je prvi put izveo svoju predstavu GLUMAC...JE GLUMAC...JE GLUMAC 30. marta 1978. godine. Predstavu sam prvi put vidjela 23. oktobra 2009. godine u Banjaluci. Dakle, u trenutku kad je gledam, zajedno sa još dvjesta duša u sali GP Jazavca, ona je razigrana, pametna, duhovita, gorka, uzbudljiva, plemenita, neodoljiva i hrabra 31- ogodišnja gospođica. Osvojila je mnoge scene, i ostala nezavisna, svoja, najviše Zijahova, pomalo naša – koliko smo je kadri prigrliti i zaroniti u njene dubine.
Holandija- "zemlja obećana"- sinonim za slobodu (pre svega seksualnih, rasnih kao i nepostajanje zabrane za upotrebu raznolikih narkotika) nije bila dovoljna i za Paula Verhoevena, koji je nakon petnaestogodišnje uspešne rediteljske karijere u svojoj domovini odlučio da pređe preko Velike bare, u nadi, kao i mnogi pre njega (Lang, Hitchcock, Forman...) da će dostići svetsku slavu, a usput promeniti okoštali način razmišljanja velikih holivudskih producenata. U slučaju Verhoevena novac je bio manje-više sporedna kategorija.
Adem Ćejvan ikona banjalučke pozorišne scene, bio je glumac kojeg su voljele sve generacije. Kroz niz kulturnih dešavanja, te video i tonskih zapisa mnogi ljubitelji njegovog lika i djela sutra će moći da se prisjete poznatog banjalučkog dramskog umjetnika. Tim povodom o pokojnom glumcu govori njegov veliki prijatelj - novinar, književnik i publicista iz Banjaluke Slavko Podgorelec, koji ističe da je glumac bio "miljenik Thalie i poklonik Bachusa". Adem Ćejvan ostaće zapamćen kao jedan od najpoznatijih banjalučkih glumaca. Svojim pozorišnim, televizijskim i filmskim ulogama osvajao je publiku širom bivše Jugoslavije, a Banjaluka ga pamti i kao osnivača "Susreta za glumce u maju", koji su se održavali od 1981. do 1987. godine.
Projekcije braće Limijer iz 1895. godine svojim prvim kadrovima (radnika koji izlaze iz fabrike i lokomotive koji ulazi u stanicu) simbolično su predskazale tužnu sudbinu novorođene umjetnosti - njeno postepeno ali temeljito svođenje na industriju.
Vincent van Gogh putovao je cijelog svog života, tragajući za "vječnom svjetlošću koja se izdiže iz tame". Kroz svu patnju, ali i ljepotu koje je iskusio tokom svojih stalnih putovanja, stvorio je majstorska djela, puna strasti, uključujući i auto-portret, koji je naslikao kada je imao 34 godine.Van Gogh je slikanje poistovjećivao sa izvođenjem muzike." A to da li sam ja zaista pjevao uspavanku u bojama ili ne, prepuštam kritičarima da prosude.", napisao je on.