U svom autobiografskom romanu Primirje (La tregua) italijanski književnik Primo Levi povjerio je ljudskom sjećanju priču o malome Hurbineku, djetetu iz Auschwitza. Čitamo i prevodimo: ''Hurbinek nije bio ništa, bio je dijete smrti, dijete Auschwitza. Izgledao je kao da nema više od tri godine, nitko o njemu nije ništa znao, nije znao govoriti i nije imao imena: čudno ime Hubinek nadjenuli smo mu upravo mi, možda neka od žena koja je tako protumačila neartikulirane glasove što ih je maleni ponekad ispuštao.
U klasičnom nacističkom periodu 1933-1945 nije postojala rock muzika. Baš šteta. Odmah moramo primjetiti da su sve kasnije pojave samo pokušaji imitacije. Zamislite kako bi moćno bilo slušati Open Air nastup njemačkih bendova u zimskim noćima prije odlučujućih staljingraskih bitaka. Ali dobro, ostavimo se virtuelnosti, i krenimo u (surovu) realnost.
Dok se Facebook otvarao prema ostatku javnosti, sve vreme zadržavajući strogu kontrolu izgleda svake stranice, estetika sajta je bivala sve manje nalik dizajnu sobe u studenjaku in loco parentis, a sve više nalik strogim građevinskim pravilima planiranih komunalnih blokova
Priču znate. I u literaturi i u baladama, pa i u filmovima, Robin Hud je onaj koji krade od bogatih i daruje siromašnima. Ponekad je on ''običan'' čovek iz naroda, a negde ima i skriveno aristokratsko poreklo, kao ovde. Fantastičan je strelac, sjajan mačevalac. Ništa od svega toga u ''Robinu Hudu'' Ridlija Skota