Siguran sam da će se čitalac ove priče pitati ko sam ja. Prednost pseudonima je upravo ta da mogu da kažem ono što mislim, a da me niko ne osuđuje. Uostalom, moj identitet i nije toliko važan. Ja sam prosečna individua, mlađi član ljudske populacije i osećam potrebu da ispričam jednu priču. Jer, kao što sam rekao, konačno mogu da kažem ono što mislim.
Svaki put kad se za praznike okupi porodica ili kad posjetim starije ljude na dnevnom redu se obično nađa tačka na kojoj se pregledaju stare fotografije.
Jedina moja, iz pjene rođena, svaki put kad zažmirim iznova proživim sva tvoja sjećanja vremenom uklesana na mojim kapcima. Krijem svoja osjećanja prema tebi pa kažu da te ne volim, da te mrzim – ne znaju.
Njemački pisac Heinrich Böll je 1957. godine objavio svoj glasoviti putopis pod nazivom Irski dnevnik (Irisches Tagebuch). Irci su bili protiv njega, Nijemcima se jako svidio. Irci su držali da u njemu ima jako puno magaraca i kamenih zidova, jako puno sanjarenja i natražne bezazlenosti. No Nijemcima je on upravo omogućio snove i želje koji u Njemačkoj nisu bili mogući. Nosili su tu knjigu u svojim ruksacima tragajući za emocionalnom vezom s tim narodom i tom zemljom. Davala im je osjećaj bezazlenosti i pripadanja, budila u njima čuvstva koja su im u njihovoj vlastitoj zemlji bila uskraćena.