Jedina moja, iz pjene rođena, svaki put kad zažmirim iznova proživim sva tvoja sjećanja vremenom uklesana na mojim kapcima. Krijem svoja osjećanja prema tebi pa kažu da te ne volim, da te mrzim – ne znaju.
Njemački pisac Heinrich Böll je 1957. godine objavio svoj glasoviti putopis pod nazivom Irski dnevnik (Irisches Tagebuch). Irci su bili protiv njega, Nijemcima se jako svidio. Irci su držali da u njemu ima jako puno magaraca i kamenih zidova, jako puno sanjarenja i natražne bezazlenosti. No Nijemcima je on upravo omogućio snove i želje koji u Njemačkoj nisu bili mogući. Nosili su tu knjigu u svojim ruksacima tragajući za emocionalnom vezom s tim narodom i tom zemljom. Davala im je osjećaj bezazlenosti i pripadanja, budila u njima čuvstva koja su im u njihovoj vlastitoj zemlji bila uskraćena.
Čitatelju moj, ono što se ne vidi na ovom dokumentu je ono što sam razmišljala prije nego sam krenula pisati tekst. Kako nas je redakcija samo zeznula sa ovim pravilima.
Nema nikakvog smisla, svjesna sam, ne mogu sa sigurnošću ni prihvatiti ovu misao, ali ostajem, ne mogu se udaljiti od svojih korjena. Svaki čovjek u svakom trenutku mora da posjeduje viziju prošlog, sadašnjeg i budućeg ličnog identiteta. Bez posjedovanja tog identiteta, čovjek bi bio kao formirani oklop koji ima svoj naziv, ali ne i svoju svrhu, odnosno nema sliku o samom sebi.
Pričao mi je ćaća ima nekolika mjeseca, znam da je bilo nakon središnjeg Dnevnika, ne sjećam se datuma, samo znam da se do vremenske prognoze govorilo o štrajkovima, nezaposlenosti i prirodnim katastrofama, pa može biti onda svaki dan unazad godinu, dvije, pet...