Kultura i zabava

Po prvi put ekskluzivna priča o ljudima koji stvaraju domaći Internet sadržaj

U utorak 29. 12. 2009 godine u sarajevskoj Knjižari Svjetlost u Titovoj ulici, održat će se promocija novog romana Mostarca Veselina Gatala „Slika s uspomenom“.

Naziv je nastao početkom devedesetih godina i označava muzički pravac, potkultumi stil, i, šire shvaćeno, pogled na svet.
Turbo-folk je kovanica nastala iz reči turbo, koja je pozajmljena iz auto-sveta i stoji kao oznaka automobila, pre svega sportskih i dizel, kojima je povećana snaga motora pomoću specijalne turbine, i koji se zato obeležavaju sa turbo, turbo diesel i turbo diesel injection, i iz reči folk, koja označava narodnu muziku.

Kada saniramo ono neiživljeno, a ono je i sada ono još uvijek bolno življeno, morat ćemo odlučiti: svatko svojim identitarnim putom ili opet u neki zajednički kulturni identitet. Simultanost identiteta ili put k zajedničkom nadidentitetu? Ili – i jedno i drugo?! Kako god bilo, opet će nas čekati pitanja jezika, vjere, povijesne znanosti, mita, običaja, kuhinje, kulture stanovanja, stvaralaštva...

Iako Paul Thomas Anderson i David Fincher nisu dovoljno izgrađeni autori da bismo njihove opuse opisali kao apartnije ili najapartnije, njih dvojicu, sudeći po stvaralačkim načelima prezentovanim u prva tri ( ''Hard eight'', '96 ; 'Noći bugija'', '98; ''Magnolija'', '00 ) tj. četiri ( ''Alien 3'', '92 ; ''Sedam', '95; ''Igra'', '97; ''Klub boraca'', '99) filma, sasvim sigurno možemo dovesti pod etiketu filmskog arheologa. Ovaj, kao i, uostalom, pojmovi filmske erudacije i filmofilije, stvoreni su i definisani tek tokom, za Andersona i Finchera izuzetno značajnog, francuskog novog talasa. Značajnog ne po razrješenju problema impotencije i stagnacije poratne evro kulture, već po stvaranju sinkretičkog filmskog modela oslonjenog koliko na originalnost i inovativnost toliko i na tradiciju .

U opusima izvjesnih autora češće neuspješno, rjeđe uspješno simbiozu dožive suprostavljene ideje bioskopa i kino klubova, ideja podvrgnutosti priči sa mogućnošću široke (šire, najšire) medijske prezentacije i ideja anonimnog slobodnog izražavanja neograničenog bilo čim, sem režiserovim sposobnostima. S jedne strane tu su nedovoljno edukovani Evropljani koje vjekovni kulturni teret i snobovski elitistički odnos spram jenkijevskih arhetipova (mada je elitizam svakako usađen u Evropljane) koji nose nad svojim stvaralačkim personama onemogućava u potpunom razumjevanju filmskog medija, te isfrustrirani Amerikanci koji u svom suviše žučnom i nepromišljenom distanciranju od blockbusterovskih termina dolaze do patetike od koje su, u prvom redu, i bježali.

Kako je Holywood napredovao u svom probražavanju u centar filmske manufakturne proizvodnje, pojavio se i nusproizvod karakterističan upravo za prostor tog djela grada anđela. Naime, obrnuto proporcionalno navedenoj metamorfozi, počevši od stvaranja studijskog sistema, uloga reditelja u stvaranju filmskog djela se približavala beznačajnosti do onog trenutka kada je on postao jedno od imena na uvodnoj ili odjavnoj špici. (Sumanuti Monti Pajtonovci su nam podarili specifični komentar u Svetom gralu, tako što su ispod directed by ispisati gomilu raznovrsnih lama).

Kada se zaborave fantastični box office rezultati, kada se zaborave glamurozne premijere, kada se zaborave ulizivački dodjeljene nagrade, kada se zaborave filmski kritičari, studijske marionete i njihova potkupljena mišljenja, kada se i ako se može zaboravi sve ono što ide u paket aranžmanu sa injekcijom proizvedenom u fabrici snova i ostane ono na čemu je ta fabrika i podignuta, kada dakle ostanu samo filmovi, šta će se desiti Spielbergu?