Mira Banjac je velika glumica, obična – deluje prirodno, kao osoba iz našeg susedstva koju svakodnevno srećemo na stepeništu, ulici ili gradskom autobusu, iskrena, bez velike telesne geste, dostojanstvena i s visokim umetničkim dignitetom, čestita i pametna žena, koju život nije mazio, ali mu se ona nije predavala.
Predstavljeno je oko 50 radova koje je Marina Abramović stvarala tokom 40 godina, uz audio i video dokumentaciju i četiri živa performansa, koje realizuju specijalno obučeni mladi umjetnici. Izložba je organizovana u blokovima, koji odvojeno predstavljaju razne životne, odnosno stvaralačke periode umjetnice. Na samom ulazu u izložbeni prostor stoji natpis - "Zabranjen ulaz za mlađe od 16 godina".
Mi ne želimo da napadamo Buker ili bilo koju knjigu iz užeg izbora. Smatramo da ima mjesta i za jedne i za druge, rekao je književni agent i portparol grupe Endriju Kid.
Predstava se na jedan duhovit način bavi problemom muško – ženskih odnosa. Muškarac - vječita tema ženskih razgovora, od ranog djetinjstva do poznih godina. Kako žene sazrijevaju, tako se mijenja i njihov odnos prema muškarcima. Koristeći tekstove Duška Radovića, dvije glumice pričaju priče desetaka žena kroz situacije bliske našoj svakodnevici.
Ovogodišnji pozorišni festival MESS, a može se uostalom, unapred reći, i celu teatarsku sezonu u Bosni i Hercegovini, obeležila je predstava Pismo iz 1920. godine Olivera Frljića. Svojom prvom režijom u zavičaju, a nakon što je u širem regionalnom kontekstu već stekao slavu i reputaciju, Frljić se potvrdio kao trenutno najzanimljiviji post-yu pozorišni režiser. Uzevši čuvenu Andrićevu priču kao predložak, ali u zaista najlabavijem mogućem smislu, Frljić je zapravo ispisao svoje pismo iz 2010. godine.
Prevara sa Nobelom za Ćosića zapravo je šibicarska, nikako hakerska, što joj ne umanjuje vrednost. Takođe, napravio ju je neko ko se manje razume u kompjutere, a više u to kako funkcioniše psihologija novinara koji većinu vremena provode na internetu, pre svega na socijalnim mrežama.
Da se, evo sada, u recimo Konjicu, potuku navijači domaćeg Tavla kluba Ta-ko i simpatizeri gostujućih tavlaša iz Mostara, za pola sata bi svi redom bili modri i svezani, privedeni i saslušani. Vijest o bizarnoj tuči ljubitelja nerazumljive igre, ukoliko bi uopće bila objavljena, završila bi negdje na marginama ili, ako baš ne bi bilo ničega o mačkama koje mijauču Mozzarta ili svemirskom brodu viđenom iznad Kalesije, u rubrici Vjerovali li ne. A da se, evo sada, u Konjicu sukobe fudbalski navijači, policiji bi iz neobjašnjivog razloga trebalo barem pola sata da dođe, pa još sat i pol da ih smiri, večeras bi TV-dnevnik započeo dramatičnim naprđivanjem o huliganima i neredima, voditeljica bi, blijeda kao krpa, najavila gostovanje psihologa, gospodina tog i tog, koji će objasniti dubinske uzroke nasilja koje se sa sportskih borilišta seli na ulice i... Bla, bla, truć, truć, ser, ser. Kao stotinu puta do sada i kao što će biti još dvije stotine puta, sve dok jednom neko, slučajno, ne nađe najjednostavnije rješenje za stadionsko nasilje i prateće manifestacije kolektivnog mlaćenja.