Znamo za mučenice, svetiteljke, monahinje, spisateljke, pesnikinje, vezilje, vladarke i kneginje, carice, a iz epike i za žene ratnice – deliju devojku.
„…mi Hrvati imamo glagoljicu, mi Hrvati imamo krapinskog pračovika, mi Hrvati imamo najlipšu himnu, onda imamo krstijonicu kneza Trpimira, onda imamo prdijonicu kneza Prdimira…“
Život jedan je, najviše dva, stambena kredita. Iako poznajem ljude iz vremena socijalizma, mučenike ljubavi i miljenike Partije, koji su četiri-pet puta rješavali stambeno pitanje, tako što bi svaki put dobili stan od države.
Otomanska imperija se povukla, prije gotovo vjek i pol, sa ovih prostora, da bi se tiho vraćala u posljednjih četvrt decenije, kroz kumstva i bratimljenja, političkih, a još prije ideoloških istomišljenika, u liku i djelu Erdoansko Bakirovske tekijske prakse, a na tragu stvaranja autokratskih modela vladavine, bliskih kriminalnim krugovima, sličnih onome, kakav je do nedavno egzistirao u Crnoj Gori.
Ti programi su zarobljeni u predljudskoj ili neljudskoj fazi kognitivne evolucije. Njihova najdublja mana je odsustvo presudnog kapaciteta inteligencije: da kažu šta bi moglo i šta ne bi moglo biti.
U Izraelu se pojavila grupa ljudi koja želi da sebi prigrabi neograničenu moć. To su privremeno zaustavili protesti velikog dela društva. Ali oni će ponovo pokušati ovog leta. Ili sledeće godine.
Čitati Dubravku Ugrešić ne znači pročitati "Šteficu" ili "Babu Jagu". Svi njeni romani, kojima je "Lisica" tek epilog, jedan su veliki roman, jedinstvena priča iz pera slavenske Šeherezade (kako je Ugrešić opisala spisateljice), priča koja je rasla desetljećima