Od sinoć se u Srbiji živi na sreću. Možda će vas stići metak, a možda i neće. Svejedno je da li ste u strogom centru grada ili kilometrima daleko od njega. Pitanje glasi: na koliko sreće možemo računati, u Srbiji?
Pogledajmo oko sebe, pogledajmo u sebe. Ispunjeni smo mržnjom i potrebom da skrenemo pogled kad je vidimo kod našeg djeteta. Navijači sa šipkama u ruci koji prebijaju “neprijatelje” su “naša djeca”, često i “heroji”, silovateljima se sve oprašta, u Hrvatskoj, jer su bili ratnici, dakle ubojice, učitelje doživljavamo kao zločince kad god našem djetetu daju manju ocjenu od one koju bismo im mi dali.
Neko je objavio, pa sklonio – komentare koje deca ostavljaju ispod tragične vesti. Osvanuće verovatno opet negde. Te poruke su srž cele stvari. Ako umanjimo zgroženost da su navijačkog karaktera, s podrškom ubici, u njima se vidi još nešto. Rečnik identičan gejmerskom diskurzu. Next level, good game bro i slično. To smo dobili podvajanjem stvarnosti.
Ovaj događaj je otkrio da mnogo stvari ne funkcioniše u pristupu našim najmlađim učenicima u obrazovanju. Tako smo se suočili na najstrašniji način sa posledicama obrazovne destrukcije.
Otkad su meci utihnuli, svi upitani krivca precizno traže u drugima, dok nitko, barem do sada, nije krenuo od sebe i tako makar simbolično preuzeo i vlastitu odgovornost.
Do ovoga trenutka se vodi da je Kosta usmrtio devet lica, dakle identično kao Matić, ali je za razliku od Mileta, koji je ubio jedno dijete, Kosta ubio, do sada, osmero djece.
16. maja navršiće se 33 godine od smrti Alije Sirotanovića, heroja rada koji je ušao u historiju iskopavši 152 tone mrkog ulja za jedan radni dan sa svojih 8 komorata.
Svima, znamo mi kojima, uknjižen nam je paradoksalni pokušaj ubistva Njegove Niskosti, putem jednog lažnog tvita, za koji je, po svemu sudeći, odgovorna vlast.