U Hrvatskoj se događa jedan mučan proces unutar kojega svatko tko misli svojom glavom, a posebno ako se pritom suprostavlja dominantnim mitovima, biva od strane militantne desnice, u koju ubrajam i HDZ, proglašen za izdajnika, neprijatelja, komunista, Jugoslavena ili što već.
Ovo je strašno! Ne patnja i smrt životinja, nego da čovek to potiskuje u sebi, nepotrebno, taj najveći duhovni kapacitet – saosećajnost i sažaljenje prema živim bićima poput njega samog – i kršeći sopstvena osećanja postaje okrutan. Duboko u ljudskom srcu sedi zapovest da se ne oduzima život!
Zovem se mama. Nekad će me zvati majkom. Nekada kevom. Nekada po imenu. Nekada me neće uopšte zvati, nego će me terati od sebe. Ponekad će i plač biti dovoljan znak da sam potrebna. Da budem tu. Biću budna 24 časa dnevno. Čak i kada spavam. Uvek na oprezu….
U ovom slučaju pravda neće biti zadovoljena dok ne saznamo istinu. Pri tome, ne mislim na „istinu“, u kojoj se pod velom nesreće pažljivo skriva saučesnuštvo skupine nepismenih budala i jednog trulog sistema, nego na pravu istinu, bez dorađivanja, uljepšavanja i zataškavanja.
Na jednom predavanju tokom mojih studije psihologije čuo sam jednu konstataciju koja se duboko urezala u moje pamćenje, a ona glasi „Dijete ne mora da voli svoje roditelje.“
Prvi put u dvije hiljade godina čovječanstvo je dobilo materijalni dokaz da ima Boga, ali da, „jebiga“, nije svemoguć: sve Gospodin Bog Svemogući može, samo ne može pronaći za Hrvatsku pouzdanog desnog beka. I napraviti gol toliko velik da ga Mario Mandžukić s pet metara može pogoditi loptom.
Moguće je zamisliti obrazovanje koje će razvijati kritičko mišljenje, koje će podsticati djecu da razvijaju svoje etičke vrline, koje će ih osposobiti da prepoznaju i ne prihvataju laž
„Apis“ je metafora. Kad kažem „Apis“, mislim na kabadahijsku politiku moći koja ruši pravila pre nego što se uspostave, poništava zakone pre nego što se primene, obesmišljava institucije, ismeva procedure, demokratiju vidi kao slabost, “drugog“ kao neprijatelja.