Ovu sam priču više puta pričao, u novinama i u prozi. To znači da mi je priča važna. Ali nikad je nisam cijelu i do kraja ispričao, pa tako neću ni sad.
Neumorni neprijatelj neodgovorne vlasti, posebno one koja počiva na izrabljivanju, pesnik je sa radikalne margine pisao za samouke radnike. Vlasti su se plašile njegovog uticaja.
Ovo je tekst o Džonu Meloru, poznatijem kao Džo Stramer, što bi se u nekom lokalnom žargonu prevelo kao Džo koji drnda gitaru, Džo koji ne zna da svira. Džoa nema tačno dvadeset godina i planeta je od tada postala manje dobro mesto.
Krajem sedamdesetih, kada sam se spremao da ateriram na ovaj svijet, Džoni Štulić je izlazio iz svoje hipijevske sevdah faze u želji da upozna prave muzičare i oformi žestoku rokenrol skupinu.
Kada malo dijete, koje po prirodi stvari nema jasnu, jedinstvenu i sebi svojstvenu sliku svijeta, konstruira obrasce djelovanja, odnošenja spram svijeta, tumačenja istog ili jednostavno zauzimanja stava ili posezanja za djelovanjem u određenom konkretnom kontekstu, najčešće poseže za obrascima imitacije, ponavljajući ponašanje drugih jedinki, bilo vršnjaka, bilo odraslih, koji su opservirani kao reakcije na određeni podražaj. Najčešće se imitira vršnjačko ponašanje, bez obzira na njegovu efikasnost, smislenost i adekvatnost.
Vijek, čiju četvrtinu trošimo na uvećanje bijede, ekonomskog propadanja, raspada sistema vrijednosti, krize institucija, sveopšte kriminalizaciju društva, bezakonja i međusobne mržnje, pamtućemo kao ružno...