Kolumne

Pored toga što još uvijek živi u Jugoslaviji, Dušan Kojović je već trideset i kusur godina fizički prisutan u gradiću Kerepehi na Novom Zelandu.

Ako pogledamo rasprave o fenomenu moći, odmah vidimo da tu postoji konsenzus među političkim teoretičarima od levice do desnice da nasilje nije ništa drugo do najflagrantnija manifestacija moći.

Nikada za ovih 30 godina, od kada sebe smatram odraslom osobom, a to je od početka rata, kada smo vjerovatno svi odjednom u par mjeseci mukom sazrili, nije me razočaralo ništa što je njemačko!

Društvo, koje gubi granicu između pristojnog i nakaradnog, nikada to ne čini u samo jednom pravcu niti na jedan način.

Znate ono, ako je bend dobar, nije važno kako se zove. Isto važi i za države. Isto važi i za entitete.

Prvi deo prikaza knjige Miroslava Krleže „Hiljadudevetstošezdesete. Fragmenti dnevnika“ – U partiji mu sukob na književnoj levici i neodlazak u partizane 1941. nikada nisu zaboravljeni.

Po izvještaju EK odnosi Srbije i Hrvatske su zategnuti, uz povremene sukobe. Ova birokratska fraza je zapravo afirmativna u poređenju sa pravim stanjem stvari, jer tih odnosa suštinski nema.

Četrdesete su stare četrdesete

Sinoć sam imao veliko zadovoljstvo sjedenja sa dubokim pečatima naše urbane prošlosti. Bančili smo do kasno u noć, Asmir Spahić Spaha (Nemoguće Vruće, Ritam Srca - autor brojnih nezaboravnih hitova devedesetih), Haris Burina (jedan od zasigurno najvećih glumačkih talenata devedesetih u ex- Yu) i Ismet Sarajlić, jedna od onih halki, koje vjerovatno ima svaki naš grad, a koja decenijama premoštava jaz između urbane prošlosti i sanjane urbane budućnosti, ruraliziranih balkanskih gradova!