Samo dan nakon što je parlamentarna većina izboksovala Deklaraciju o Srebrenici, mediji u Beogradu se bave „suštinskom dilemom“. Ne pitanjem zašto „javni servis“ nije, recimo, pre nego što će se Srbija izjasniti jel bilo uopšte zločina u Srebrenici, prikazao dokumentarni film o stradanju osam hiljade Bošnjaka, podsetila ovaj narod šta se to tih nekoliko stravičnih dana jula 95. dešavalo u Potočarima, kako je „heroj“ Mladić slavodobitno saopštio da srpskom narodu, posle pet vekova, vraća od Turaka „oslobođenu“ Srebrenicu.
"Skupština Srbije najoštrije osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde. Izražava se saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija."
Pokret muškog otpora je nezaustavljivo krenuo. Da muškarci podižu glavu diljem naše domovine, uvjerilo me je pismo redovitog čitatelja ove poučne kolumne, Korčulanina Ivana M., zvanog Šmajser, u kojem me izvještava da je u našem popularnom turističkom odredištu nedavno osvanuo znakoviti grafit: «Pravi muškarac nije onaj koji se ujutro brije, već onaj koji u to vrijeme čisti dlake iz zuba.» Šmajser me zamolio da napišem još jedan tekst o pravom muškarcu, svjestan da se radi o vrsti u izumiranju, koja stoga zaslužuje da je se detaljno opiše.
Koplja se lome oko visokog obrazovanja u Banjaluci, Šipovu i ostalim viševjekovnim centrima pisane riječi u zapadnog Srblja. A štoo? Mislim, šta tu ima tako interesantno da bilo ko debatuje o ovom pitanju od kojeg Kembridž i Jejl drhte?
Desetine, i još dvije, mrtvih. Američki nobelovac osuđuje, svijet se zgraža. Jer, on je pozvan da sudi, zna se da je za mir. Pobogu, za to je dobio i Nobelovu nagradu. A u Moskvi se, mislim, već priprema lov na Čečene. Sudi im televizija, radio, Internet, svi. Nobelovac je osudio, Putin i Medvedev također. Malo će ko pozvati na mir i razum, svi bi oko za oko – dok sljepilo ne obuzme sve i mrtvi se počnu brojati desetinama hiljada. Čečenske bradonje će licitirali brojem nedužnih a zatvorenih, uzvikivati njihova imena i rafalati zrakom, uzvikivati da je Bog jedan.
Izgleda da nam nije suđeno da nam istorija bude niz odlučujućih ideja koje se kroz vreme međusobno smenjuju. Pre će biti da je ona samo „niz etapa“, u kojima se svaka sledeća vlastna (kako danas vole da ih nazivaju) elita, ponekad samo u prenosnom a ponekad i u bukvalnom smislu te reči, naoružava novom autoritarnom leksikom i frazeologijom.
Cinično je i to što je cveće na spomenik poginulim radnicima RTS-a položio Miloševićev ministar informisanja i što je Miloševićev portparol Dačić, s puno dostojanstva i saosećanja položio cveće poginulim vojnicima na brdu Stražavica. Da li je svestan da je za njihovu smrt i on tako strašno odgovoran?
Ako su Amerikanci organizirali konferenciju na Brdu kod Kranja kako bi pokrpali rupe u svojoj kosovskoj politici, može li to biti opravdanje Evropskoj Uniji da ruši prvo poslijeratno sijelo ex-Yu zemalja? Što je Bruxelles ponudio u zamjenu? Ništa, samo neku drugu konferenciju, sada u Sarajevu, koja također može doživjeti fijasko.