Među zemljama iz okvira nekadašnje Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se politički razlikuje po mnogim što dejtonskim što povijesno naslijeđenim „specifičnostima”, od kojih nažalost ni jedna ne predstavlja nikakvu komparativnu prednost. A jedna od takvih poslijeratnih, baš dejtonskih specifičnosti potpuni je bosanski unikum, i ponaša se kao najopasniji društveni karcinom, koji ometa konsolidaciju na svim razinama života – od svakodnevnice do glavnih političkih procesa.
Hrvatski fašizam ima više pojavnih oblika, ali najčešće je poput košulje mrke boje koja se nosi ispod proeuropski skrojenog kaputa. Pokazuje se tek kada kaput biva svučen – kada se s neprijatnog otvorenog prostora uđe u topli interijer – pa nositelja dočekaju kućna atmosfera i poznati ambijent
Koliko je Iranaca samo zbog jedne jedine rečenice na persijskom bačeno u tamnicu. I koliko je Kineza, Kubanaca, Severnokoreanaca, Iračana koji u svojim maternjim jezicima ni za trenutak ne vide svoj dom. Ili, da li je, na primer, jedan Saharov, zaključan sa svojim ruskim jezikom u kućni pritvor, mogao taj jezik smatrati svojom domovinom.
To s državnim udarom, naime, sad je dosta moderno, otkako je počela svjetska arapska revolucija, svi pričaju o tome, čini se da nema ozbiljnije organizacije koja ne planira državni udar u Bosni, ne zna se još samo hoće li se primiti Facebook revolucija iz Kaira ili ona iz Zagreba, ne zna se hoće li to organizirati CIA ili Al-Qaida, a najviše od svega ne zna se kako bi se to u Bosni uopće izvelo - taj, naime, državni udar
Svađe između Jadranke Kosor i Ive Josipovića u posljednje su vrijeme toliko eskalirale da bi pomislio kako više nema ničega pod nebeskom kapom što bi njih dvoje dovelo za isti stol. Ipak ima, Bosna i Hercegovina. Ondje su ovakve svađe uobičajene kao dan i noć i više ih nitko ne broji, ali sada se dogodilo nešto zbog čega se govori da ova zemlja nikada poslije rata nije bila u goroj situaciji.
Pregovori u Daytonu, gdje se okončavao cijeli jedan rat i cijela jedna historija, trajali su dvadeset dana, a pregovori o par mjesta u Vijeću ministara, slučajno ili ne, traju sve otkako je umro Richard Holbrooke, bez realnih izgleda da završe do konca kenozoika
Ima u Brianovom životu, kultnom filmu britanske skupine Monty Python, jedna scena napisana upravo za hrvatske prilike. Sjećate se sigurno, ono kad Brian na utakmici Dinamo - Slaven Belupo tumara među rijetkim krpicama ljudi na polupraznim tribinama maskimirskog stadiona i prodaje grickalice, pa naiđe na neveliku grupu ilegalaca što zavjerenički razrađuju strategiju obaranja vlade Jadranke Kosor.
Mi moramo, naglašavao je Seneka, proširiti svoju svijest na sve što u našim životima može poći krivo: Ništa ne smije biti neočekivano. Naši umovi trebali bi krenuti ususret svim problemima i trebali bi razmišljati, ne o tome što će se dogoditi, nego što se može dogoditi. Što je čovjek? Barka koju i najmanji udar i trzaj mogu slomiti. Tijelo slabo i krhko.