Mislim da je Banja Luka danas daleko od oba ta grada. Od Beograda je dijele kilometri, ali i svijest o tome da je svaka veza ova dva grada konotirana na isti, svesrpski, način, i još dugo će trebati da se tu nešto promijeni.
Načelnik Obavještajno-sigurnosne službe(OSA) Bosne i Hercegovine Almir Džuvo rekao je, podnoseći izvještaj zastupnicima u Parlamentu BiH, kako u toj državi živi, klanja i sklapa paklene naprave tri tisuće ljudi spremnih u bilo koje vrijeme počiniti teroristički napad, čije će posljedice biti gore od onih nakon eksplozije automobila bombe u Bugojnu krajem lipnja, kada je ubijen policajac Tarik Ljubuškić.
Gandhijeve riječi iz naslova diraju suštinu. Ako se želi promjena, ona neće doći sa apatijom i negativnim determinizmom: "Moj glas i tako neće ništa promijeniti".
Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.
Rasprave u bh. javnosti vezane za presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju tužbe BiH protiv Srbije za genocid gotovo su sasvim zamrle. No, i dok su trajale, te su rasprave su bile sličnije silovitim sudarima monologa nego razmjeni mišljenja.
„Lijepa vijest za penzionere...“, tako počinje onaj udarni večernji dnevnik. A ta lepa vest je da će dobiti penzije. Preventivno utucavanje u mozak je urodilo plodom. Sad više ne pitaju ima li šanse da se poveća penzija, već izražavaju nadu da će je biti i posle oktobarskih izbora.
Srebreničke žrtve nad sobom, osim stvarnih suza majki, nad sobom trpe govore začinjene željom da se nečija patnja produži i postane vječna tema za igrarije i bodove pred ubacivanje listića u kutije.
Bez potpisa, bez imena, ovaj letak je najbolji pokazatelj kako uplašeno, nesigurno, jalovo, bezlično i sterilno opozicija u Republici Srpkoj izgleda danas, a u predvečerje Izborne kampanje.