Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.
Vahabizam je vrlo konzervativan pokret reforme u islamu koji je, još u 18. veku, osnovao Muhamed ibn Abdulvehab (Abd al Wahâb, 1703-1792). U svom rodnom Nedždu, u dubokoj unutrašnjosti arabijskog poluostrva, ovaj verski reformator vezao se uz pleme Sauda, tako da je vahabizam docnije, u 20. veku, postao i vodeća verska ideologija u Saudijskoj Arabiji, državi osnovanoj 1932. godine.
Gazde s nogama na taburee-ima i daljinskim u rukama, kao, biraju iz onoga što im se prikazuje. A prikazuje se upravo ono što je psihologija odavno pomno odredila kao nepogrešivu metodu hipnotiziranja i uvjeravanja. Oni, gazde, biraju, baš onako kako i surfaju netom klikajući bespomoćni na te jebene sajtove s najglupljim mogućim trač sadržajima, pičkama, sisama, usporedbama, svađama, jer ih gađaju u ono s početka nekritičko animalno protiv čega se teško boriti i svećeniku i iber intelektualcu, a kamo li jednom prosječnom ljudskom biću.
Moja se generacija, barem u mom zavičaju, za rat pripremala gledajući televiziju. Kad god u posljednjih nekoliko godina na HTV-u naletim na onu emisiju Gorana Milića, seriju putopisa koje pravi, riječima Dine Merlina,od Australije do Amerike, uvijek se sjetim YUTEL-a.
Riječi gube nevinost kad uđu u masu. Izgube nevinost po drugi puta kad ih masa među sobom razmijeni. Onda gube nevinost sa tom povratnom reakcijom, koja je također dostupna masama. Onda te riječi, kao loptice u fliperu, pretrpe deformaciju i najzad uđu u jezik pisaca koji jedni druge počnu zvati „fašistom“, „koprofagom“, „budalom“, „idiotom“, „mediokritetom“, „seljačinom“, „lopovom“...
Na izložbi jugoslovenske likovne umetnosti u Londonu, pre neku godinu. Hodamo i posmatramo zajedno sa prijateljem Englezom. Iz očiju nam se čita da razno vidimo i mislimo. Priznajemo najzad uzajamno da je tako. A za vreme priznanja osmejci naši su učtivi i ljubazni kao dve zastave na brodovima koji se polako i paralelno razmimoilaze.
Nesloboda medija, ako ćemo pravo, ipak je normalna stvar. Novinari se po definiciji rađaju zasužnjeni - jer je društvo u pravilu takvo, jer se nesloboda reproducira po matrici od obitelji nadalje - a onda se možda i razviju do slobodnog bića. Nije to naša posebnost, nego globalno načelo. Postoje bolja i gora društva, ali svi dijelimo iste fizikalne i društvene zakonitosti, nema izuzetih od temeljnih principa. Slobodan medij ne nastaje sam po sebi i ne treba ga takvim a priori očekivati