Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Od sedam uveče, pa nadalje, prst je već izvežban na daljincu i organizam pripremljen za mazohističko satiranje. Dnevnik do dnevnika. Ili, kako se to sada kaže, centralne informativne emisije. Redom udarne vesti, komentari, skandali, sve do rubrike Kultura ili Iz kulture, kako kod koga, pa sport, vremenska prognoza i onda novi krug satiranja uz političke emisije.
Ne zna se još tko će biti svjetski nogometni prvak, ali zna se da će pobjednik biti svjetska farmaceutska industrija: milijarde ljudi ovih dana stoje u redovima pred apotekama i kupuju mjesečnu zalihu aspirina, nurofena i ostalih šarenih analgetika, držeći se za glave betonirane zaglušujućim zujanjem vuvuzela, dugačkih truba nepodnošljivo iritantnog zvuka od stotinu i četrdeset decibela u koje deseci hiljada razuzdanih Afrikanaca zdušno pušu svih devedeset minuta, bilo da u prime-timeu igraju Južna Afrika i Francuska, ili u vrijeme ručka Južna Koreja i Grčka, pa se čini kao da su cijelu Afriku prekrili gigantski rojevi mutiranih stršljenova-ubojica na kokainu i metamfetaminima.
Pedeseta kolumna! Da dužim i kružim neću. Bilo je dobrih i manje dobrih, u narodu znanih kao loše. Elem, pokloniću vam jednu priču. Istinitu i ogoljenu. Ponešto gorku, ali zdravu. Neki bi rekli, ljekovitu.
Hrvatskim građanima ne treba stvarati nelagodu puštajući srpski kapital u Hrvatsku, kazao je svojedobno SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić na pitanje treba li vrata hrvatskog tržišta otvoriti srpskim tvrtkama. "Zna se tko je činio zločine. Rane su još svježe."
Inače nimalo fasciniran nogometom i nogometnim Svjetskim prvenstvom, sa strane oduševljeno gledam kako ljudi nogama, svojim i tuđim, zarađuju milijune. Svaka vam čast, velim sebi. Gledam Tv ovih dana, više pratim ono što nije vezano za utakmice, gledam pozadinu masovne euforije i divim se genijalnosti onih koji sve to vode i sjajno manipuliraju ljudima i medijima.
Osnovna razlika između mono i multietničke stranke, pored istovjetnosti prihvatanja kolektivnosti etnosa za svoju suštinu, je puki broj kolektiviteta s kojim operišu.
Sve se nekako čini da će se za koji dan malo ko sećati šta se to dešavalo u Sarajevu 2. juna. Još će ispasti da je Milorad Dodik bio na dobrom tragu kada je tok pompezno najavljene, a brzopotezno okončane Međunarodne konferencije o zapadnom Balkanu ocenio kao evrobalkansko pozorište, bez ambicije da se ode dalje od uglađenog diplomatskog protokola i ponudi nešto više od već izanđalih fraza i tapšanja po ramenima.