Kolumne

Lep je prizor, dame i gospodo, u znojavom kozaračkom kolu koje cupka uz taktove nakaradne melodije skrpljene od „Internacionale“ i marša „Spremte se spremte, četnici“, pitoresknu gomilu jebenih igrača.

Što Ceca nema? Ceca u cijeloj svojoj diskografiji nema nijednu pjesmu u kojoj se spominju Srbi i Srbija, otadžbina, rat, komunisti, masoni, ovi, oni. Što još Ceca nema? Ceca nema šanse da nastupi u Hrvatskoj.

Među zemljama iz okvira nekadašnje Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se politički razlikuje po mnogim što dejtonskim što povijesno naslijeđenim „specifičnostima”, od kojih nažalost ni jedna ne predstavlja nikakvu komparativnu prednost. A jedna od takvih poslijeratnih, baš dejtonskih specifičnosti potpuni je bosanski unikum, i ponaša se kao najopasniji društveni karcinom, koji ometa konsolidaciju na svim razinama života – od svakodnevnice do glavnih političkih procesa.

Svih ovih mirnih godina, od kojih je većinu HDZ bio dio vlasti, važio je i važi isti izborni zakon, koji je Lagumdžiji omogućio da mahom bošnjačkim glasovima osvoji mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, te da ne izlazeći iz ustavnog okvira formira Vladu.

Hrvatski fašizam ima više pojavnih oblika, ali najčešće je poput košulje mrke boje koja se nosi ispod proeuropski skrojenog kaputa. Pokazuje se tek kada kaput biva svučen – kada se s neprijatnog otvorenog prostora uđe u topli interijer – pa nositelja dočekaju kućna atmosfera i poznati ambijent

Trenutno je jasno tek toliko da je sreća za sve da Putin nema srpsko državljanstvo jer bi, bar u ovom trenutku, na ovdašnjim izborima bio favorit.

To s državnim udarom, naime, sad je dosta moderno, otkako je počela svjetska arapska revolucija, svi pričaju o tome, čini se da nema ozbiljnije organizacije koja ne planira državni udar u Bosni, ne zna se još samo hoće li se primiti Facebook revolucija iz Kaira ili ona iz Zagreba, ne zna se hoće li to organizirati CIA ili Al-Qaida, a najviše od svega ne zna se kako bi se to u Bosni uopće izvelo - taj, naime, državni udar

Koliko je Iranaca samo zbog jedne jedine rečenice na persijskom bačeno u tamnicu. I koliko je Kineza, Kubanaca, Severnokoreanaca, Iračana koji u svojim maternjim jezicima ni za trenutak ne vide svoj dom. Ili, da li je, na primer, jedan Saharov, zaključan sa svojim ruskim jezikom u kućni pritvor, mogao taj jezik smatrati svojom domovinom.

Svađe između Jadranke Kosor i Ive Josipovića u posljednje su vrijeme toliko eskalirale da bi pomislio kako više nema ničega pod nebeskom kapom što bi njih dvoje dovelo za isti stol. Ipak ima, Bosna i Hercegovina. Ondje su ovakve svađe uobičajene kao dan i noć i više ih nitko ne broji, ali sada se dogodilo nešto zbog čega se govori da ova zemlja nikada poslije rata nije bila u goroj situaciji.