Čudna stvar: već godinama nema viceva o političarima. Dobro, možda bi se to moglo provizorno objasniti kao posledica demokratizacije posle koje politički i političarski vicevi gube smisao. Sve je, bajagi, transparentno, sve se može reći, nema tu više razloga za subverzivnu sprdačinu sa najvećim sinovima našeg naroda i njihovim genijalnim priključenijima. Ja se, međutim, ne bih složio sa takvim objašnjenjem.
Samo bi naivni mogli pomisliti da će se sada samo promijeniti društveni formati, da će se naša solidarnost naprosto reformatirati u skladu s novim državnim granicama i izmijenjenim ideološkim obrascima, pa da ćemo, eto, biti solidarni samo sa svojom sirotinjom i svojim rudarima.
Nije Suljagić zapravo ni loše prošao: kad preseli na bolji svijet ostat će mu 49 godina stogodišnje fetve - što znači da pred sobom ima još cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset šestu, ispada da mu je imam Velić dao lijepih osamdeset sedam. Mašallah. Skoro kao Tito.
Preobrazba nacije u vječnu kategoriju koja je postojala oduvijek i postojat će zauvijek ima višestruku funkciju. Naciji daje značaj nepromjenjive i zadane biološke činjenice koja tako stiče očinski i majčinski autoritet, a njenu genezu svodi na genealošku bajku čiji početak seže do vremena Seobe naroda pa i ranije. Nacija tako prestaje biti efemerida koja se pojavila u devetnaestom stoljeću i postaje Trnoružica koja je u tom stoljeću probuđena zahvaljujući mučeničkim naporima tadašnje političke i intelektualne elite.
I veliki filozof 20. stoljeća, Karl Jaspers, po tom je pitanju posve jasan: u svojoj Filozofskoj vjeri oštro i nedvosmisleno osuđuje tu crtu apsolutnosti, proganjanja drugih uvjerenja, agresivnog ispovijedanja, inkvizitorskog ispitivanja drugih, i sve to uvijek uslijed zahtjeva na isključivost apsolutne istine.
Mi ne možemo odložiti borbu protiv totalitarizma dok ga ne budemo razumeli, zato što mi ne očekujemo i ne možemo ni očekivati da ćemo definitivno razumeti totalitarizam sve dok on definitivno ne bude poražen. Razumevanje političkih i istorijskih stvari, pošto su one tako duboko i fundamentalno ljudske, ima nečeg zajedničkog sa razumevanjem ljudi: ko neko suštinski jeste, znamo tek nakon njegove smrti. To je istina starog nemo ante mortem beatus esse dici potest: za smrtnike, konačno i večno počinje tek nakon smrti.
Mladost-ludost, rekao bi naš svijet. Svašta ljudi rade u svojim nježnim godinama, kojekakve nepodopštine zbog kojih ih godinama kasnije sustižu prepredeni mali demoni prošlosti, pa skakuću oko njih i zajebavaju. Jedan takav sustigao je ovih dana i novog predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša, koji nije pošteno ni započeo svoj ambiciozni projekt dalmatinskog Blackpoola, kad se odjednom pojavila fotografija na kojoj pozira s konzervom piva u ruci i crnom ustaškom kapom na glavi.
Nije moguće da Francuska i njeni simpatizeri tvrde da pokušaj silovanja sobarice neće prouzrokovati čak ni podignutu obrvu u navodno prefinjenim pariskim salonima? Problem nastaje kada obe vrste seksualnog ponašanja pomenete u istoj rečenici. Sličan problem proističe iz uverenja da Amerikanci ne tolerišu bračna neverstva svojih političara.
Medijski cunami koji je pratio društveno-politički zemljotres koji je ovih dana, blago rečeno, uzdrmao kanton Sarajevo nije lako sažeti u par rečenica. Ne zbog toga što se radi o nekom kompliciranom slučaju, jer je većini individua koje posjeduju organ za mišljenje jasno da je odluka ministra Emira Suljagića da se predmet vjeronauka ocjenjuje opisno i time ne ulazi u prosjek učeničkih ocjena zasnovan na pravilnoj procjeni situacije u kojoj su učenici koji ne pohađaju ovaj predmet bili diskriminirani.