U vrijeme živoga boga ljudi su sveto izjednačavali s bogom i sve što je bilo s bogom u vezi bilo je sveto. U vrijeme mrtvoga ili odsutnoga Boga čovjek se zbog prethodnog izjednačavanja svetoga s Bogom odrekao i svetosti. Za modernog čovjeka svetosti više nema, i stoga se u vlastitom svijetu osjeća kao da je - bez zavičaja. Za njega nije više ništa sveto da ne bi moglo biti nadomješteno nečim drugim, nečim boljim, kako se to obično kaže. Sve je na raspolaganju.
Nije nam namjera da dovedemo u pitanje jednu humanu i potrebnu ustanovu modernog krivičnog prava, već da ukažemo na paradoks koji nije pravne nego moralne, pa i psihoanalitičke prirode. Nije riječ samo o privilegiji članova porodice da ne prijavljuju roditelje, djecu, braće, sestre i bračne drugove, ili da ne svjedoče protiv njih, nego i o privilegiji počinitelja da u uskom porodičnom krugu, unutar aure intimnosti, ostane monstrum i da njegovi zločini ostanu zaštićeni porodičnom solidarnošću i porodičnom tajnom. Zločin tako na stanovit način postaje privatna stvar, a porodica neka vrst moralnog i psihološkog, eksteritorijalnog azila koji je zajamčen i najgorem krvoloku.
Stručnost je, shvatili ste, precijenjena. Evo, recimo - kad smo već kod Muje - Poljoprivreda BiH. Da, Elektroprivreda, izvinjavam se. Sve go stručnjak bio u toj Elektroprivredi, pa u prvoj polovici prošle godine prodali u inozemstvu struje za dvjesto milijuna maraka, a istovremeno kupili za šezdeset. Mjesecima eksperti lomili glavu zašto Bosna uvozi struju kad je ima za izvoz. Sve strano Bosancu bolje, šta li
Postoje neki ljudi koje možete slušati bez prestanka. Koji kad uđu u prostoriju, ispune je nekom bestežinskom vedrinom. Koji od svakog sivila mogu stvoriti fascinantne okuse i boje. On je bio jedan od takvih.
Izvan svega toga, izvan logike dobro uređenoga društva, kome se samo može poželeti da policajci i ubuduće ne nose oružje, izvan logike širenja mera protiv stranaca, koju danas opravdavaju vođe država, tako da ih internetski frikovi i ulični batinaši mogu citirati, a oni dobijati izbore, ostaje sudbinsko pitanje: koliko smo sposobni za građansku odbranu od fašizma?
S obzirom da smo imali 16 godina da razmišljamo nakon bombaškog napada u Oklahoma Sitiju, bilo je za očekivati da smo postali barem malo suptiliniji u našim brzometnim dijagnozama masovnih ubistava civila. Veliki broj različitih karakteristika najnovijeg slučaja iz Norveške ovaj zadatak čini čak i nešto lakšim.
Dok se hapšenjem Hadžića na izvjestan način završava priča o Tribunalu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) jer više nema okrivljenih koji su u bijegu, oslobađanje Šandora Kepira, koji je bio peti na listi najtraženijih odbjeglih fašista iz Drugog svjetskog rata Centra "Simon Wiesenthal", pokazuje da ni priča pola stoljeća starija nije do kraja završena
Sat vremena s dvoma ugodnih i pametnih, odlično upućenih stranih promatrača i analitičara bosanskih prilika. Susretali smo se već, od nekih tamo kasnih devedesetih – nije nam ovo prvi put.
Mi mlađa rulja volimo priče o čarobnjacima. Dobre su isto priče o nindžama i spejskilersima. Ali one o čarobnjacima su još masu bolje. Jedan čarobnjak je pojavio se jedne noći kod mog dida na Šolti. To je bilo kad je na Šolti bijo onaj barba Joža iz Zagreba. Samo barba Joža je došao na Šoltu bez tete Eržike i svojih krembila.