Ako su "ubojstva koja se počine u pederskim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom", ispada - samo malo, da još jednom provjerim na akvariju - da je Bosna cijela jedna golema pederska zajednica! Ozbiljna je to revizija suvremene povijesti, koja je rat u Bosni pojednostavljeno tumačila kao srpsku agresiju, a zapravo se - kako vidimo na osnovu vještačenja Alispahićevim znanstvenim metodama - radilo o unutarpederskom sukobu, takorekuć pederskom građanskom ratu
Izgovor da je ono što se naziva zločinima činjeno da se ne bi počinili novi zločini, dovodi samo do izgovora da se opet počine novi zločini, da se ne bi počinili novi zločini. I to nas dovodi do loše supstancijalnosti, do loše i nepromjenjive biti, i zatvorenog kruga objašnjavanja. Historija nije nit će biti išta drugo do poprište naroda koji žele da unište jedni druge.
Jugoslavenski prostor je stoljećima bio duboka provincija. Slabo naseljena i besputna periferija dvaju carstava. Sve je ovdje kasnilo, od željezničkih pruga do književnih trendova. Iza te tvrdnje ne stoje ni prezir ni samosažaljenje. Jednostavno je tako. Usput rečeno, nije (bilo) nepopravljivo.
Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike.
Nije baš da vjerujem svemu što pročitam u novinama, niti sam pretjerano senzibiliziran oko života i priključenja haških uznika, pravomoćno ili nepravomoćno osuđenih, ali me iz popodnevnoga ljetnog drijemeža prenulo ono što sam pročitao o žalbi obrane generala Mladena Markača, na prvostupanjsku presudu, kojom je, prilično obilatom kaznom, osuđen za ratne zločine počinjene u kolovozu 1995.
Zamislimo da neko upućen, stručan i odgovoran krene danas pisati knjigu o šesnaest godina (post)dejtonske Bosne i Hercegovine; kakav bi bio idealan naslov te (još uvijek) nepostojeće knjige?
Kada lijepo govori o Anti Gotovini i Mladenu Markaču, premijerka ne čini ništa drugo nego se, nesretnica, malo odmara od licemjerja i shizofrenije. Vrlo dobro znaju što govore i oni koji tvrde da su Gotovina i Markač zapravo nevini.
Građani ne treba da brinu, sve je bajkovito, pa onda nema mesta panici, sve je pod kontrolom, da bi te izjave odmah zamenile one: Situacija je objektivna, svi treba da budu solidarni sa vladom zbog novonastalih teškoća i da daju svoj doprinos u prevazilaženju istih.
Kriza na sjeveru Kosova pretvorila se u međuvremenu u histeriju ravnopravno podijeljenu između Beograda i Prištine. Histerija je klinička i – dakako – licemjerna. Tako to ide kad se politika oslanja na nacionalne mitologije.Srbija se ne bi odrekla sjevernog Kosova – ako ni zbog čega drugoga, ono kosovskim Albancima u truc (srpski - inat), da ih rajca i nervira.