Korisnici kredita čija vrijednost je utvrđena u švicarskom franku su žrtve dva iznimno važna civilizacijska načela: slobodnog tržišta i obveznog prava. Kada su pristali na bankine uvjete pristali su na tu igru, na neizvjesnost tečaja svjetskih valuta i na obvezu ispunjavanja ugovorenih odredbi. Slobodno tržište je surovo. Da nije tako, ne bi se pojavio komunizam kao reakcija na tu surovost. Napravio je još već štetu i još veće surovosti, ali to je druga tema.
Obraćajući se rodbini istrijebljenih Srebreničana, Cerić je ustanovio da su u Potočarima „svaki Bošnjak i Bošnjakinja... dužni obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu.“ Šta to zapravo znači? Da će se Bošnjakinje i Bošnjaci brinuti o svakom Bošnjaku i Bošnjakinji samo na osnovu njihovog bošnjaštva?
Jesu li poniženje, patnja i smrt zaista, kako vrijeme prolazi, sve više inspiracija za crtače stripova na partijskim položajima, a sve manje mučna uspomena? Kome je rat više brat: ratnim profiterima ili poslijeratnim paraziterima? I jesu li omraženi komunisti zaista pobijeđeni, ako njihove populističko-propagandne metode i dalje veziruju učmalim javnim prostorom i kastriranom akademskom zajednicom.
Hrvatska je, što će reći i najveći protivnici njenog društvenog uređenja i šugave rodijačke politike, krasna zemlja. Krasna zemlja je (Zadar, Dubrovnik, Kornati…), ali je užasna država i ja osobno MRZIM ovu državu. Ne dragi kritičari, nisan četnik, balija, strani plaćenik koji piše za e-novine ili nešto slično. Dobro, izdajnik možda jesan, ali o svom trošku.
Već dvadeset godina u Bosni i Hercegovini armija mladih profesora zarađuje kruh svoj nasušni prevodeći s jednog na drugi i treći, ili s desetog na sva tri jezika.
Zemlja u kojoj sam rođen bila je međunarodno uvaženi učesnik u otporu najmračnijoj sili u ljudskoj istoriji i njeni su rodoljubi pod istom prijetnjom pod kojom su bili i tvorci američke Deklaracije nezavisnosti dali istorijski doprinos pobjedi nad fašizmom na evropskom tlu
Gledam čovjeka, kantonalnog ministra Emira Suljagića, osobu koja je preživjela genocid u Srebrenici kako upravo u sklopu višednevnog televizijskog programa obljetnice masakra, izgovara jednu istinu, tako strašnu i bolnu, koja na trenutak jednostavno izbija zrak iz pluća.
Sastavljači protokola boravka Borisa Tadića u Sarajevu pokazali su da vladaju vrhunskim majstorlukom u podilaženju „duhu sarajevskom“. A nije isključeno da to priznanje ide samomu Tadiću – tȁ, čovjek je profesor socijalne psihologije, a i rođeni je Sarajlija. (Eh, što bi sve za tu „kvalifikaciju“ dali mnogi ovdašnji skorojevići!).