Načelnik Obavještajno-sigurnosne službe(OSA) Bosne i Hercegovine Almir Džuvo rekao je, podnoseći izvještaj zastupnicima u Parlamentu BiH, kako u toj državi živi, klanja i sklapa paklene naprave tri tisuće ljudi spremnih u bilo koje vrijeme počiniti teroristički napad, čije će posljedice biti gore od onih nakon eksplozije automobila bombe u Bugojnu krajem lipnja, kada je ubijen policajac Tarik Ljubuškić.
Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.
Gandhijeve riječi iz naslova diraju suštinu. Ako se želi promjena, ona neće doći sa apatijom i negativnim determinizmom: "Moj glas i tako neće ništa promijeniti".
Rasprave u bh. javnosti vezane za presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju tužbe BiH protiv Srbije za genocid gotovo su sasvim zamrle. No, i dok su trajale, te su rasprave su bile sličnije silovitim sudarima monologa nego razmjeni mišljenja.
„Lijepa vijest za penzionere...“, tako počinje onaj udarni večernji dnevnik. A ta lepa vest je da će dobiti penzije. Preventivno utucavanje u mozak je urodilo plodom. Sad više ne pitaju ima li šanse da se poveća penzija, već izražavaju nadu da će je biti i posle oktobarskih izbora.
Srebreničke žrtve nad sobom, osim stvarnih suza majki, nad sobom trpe govore začinjene željom da se nečija patnja produži i postane vječna tema za igrarije i bodove pred ubacivanje listića u kutije.
Bez potpisa, bez imena, ovaj letak je najbolji pokazatelj kako uplašeno, nesigurno, jalovo, bezlično i sterilno opozicija u Republici Srpkoj izgleda danas, a u predvečerje Izborne kampanje.
Stari Rimljanin, vladar svijeta u ljudskom tijelu, od slobodnog čovjeka bi postajao rimskim robom samo na jedan način. Dok se zaduživao, bio bi slobodan čovjek. Dok bi trošio posuđene sesterce, još bi uvijek imao svoju slobodu. Sloboda bi polako odlazila sa svakom sestercijom koju bi trošio na hljeb, vino, kocku, žene ili na konje i kočije. Trošio bi, tako, i svoju slobodu. Ako mu rashodi po bilo kom osnovu premaše prihode, e onda... Onda bi, kao i ljudi današnjice, trošio više nego što zarađuje. Kad bi novca nestalo, bogati Patron bi nesretniku dao još. A nesretnik bi se poslije nekog vremena sam vratio po još. I tako sve do trenutka kad bi Jupiteru i ostalim bogovima, pa i svima u Rimu, postalo jasno da zlosretni - nekad slobodan čovjek, ponosni Rimljanin, ni pod razno ne može vratiti ono što je zajmio.