Bila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglašeno državom.Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo što "huligani" rade Beogradu.Dijelila nas je jedna ulica. U ponoć je portir zamolio moga muža da skine tablice s automobila.
Prošlo je 18 godina otkad su u Oboru počela ,,nemila dešavanja“ (silovanja, klanja, genocid, masovno istrebljivanje, spaljivanje svega živog & mrtvog, urbicid, ruricid, itd, itd...). A ulazimo lagano u 15-tu godinu, kako se, bar ne javno, i pod pashom zaštite ognjišta, familije, vjere i države, ne obavljaju legalno ove, tako nam drage, aktivnosti.
Istog onog dana kad su Salman Rushdie, Umberto Eco i Claudio Magris u Le Mondeu potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda kojom je ugledni hrvatski intelektualac Predrag Matvejević osuđen zbog uvrede Tuđmanovog i Bobanovog pisara Mile Pešorde, pa mu prijeti zatvor, u večernjim su satima dva nepoznata napadača u punom autobusu u Zemunu, naočigled vozača i desetaka ravnodušnih putnika, pretukla uglednog srpskog intelektualca Teofila Pančića, demonstrirajući valjda bijes zbog poraza na kosovskom polju međunarodnog prava i izdajničkog antisrpskog angažmana poznatog kolumniste.
Često se zaboravlja da je građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992-95 godine okončan planom podjele, kojim je ova zemlja razdvojena na muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku s institucijama centralne vlasti koje su u početku bile toliko slabe da su bile gotovo nevidljive. No, do razvoja tih institucija došlo je kroz intervencije međunarodne zajednice u razdoblju od narednih trinaest godina i duže, tokom kojih su neposlušne strane bile prisiljene da sarađuju, dok je podijeljenost zemlje prikrivana. U posljednje tri godine, oslabilo je zanimanje međunarodne zajednice za ovu zemlju, stvorene institucije su se pokazale neodrživim u nedostatku vanjskog pritiska, dok se sadašnji vođa bosanskih Srba dao na rastavljanje centralne države. On sada manevriše s ciljem sprovođenja de facto, a potom i de jure nezavisnosti srpskih teritorija.
Dijasporci su očajni ljudi, nasilno i brutalno istrgnuti iz bolne realnosti Bosne. Oni ne žive životom ove zemlje više, koliko god se trudili da budu dio nje.
Mislim da je Banja Luka danas daleko od oba ta grada. Od Beograda je dijele kilometri, ali i svijest o tome da je svaka veza ova dva grada konotirana na isti, svesrpski, način, i još dugo će trebati da se tu nešto promijeni.
Nakon Josipovićeva posjeta Srbiji, komentator tportala sumira pluseve, ali i minuse. Josipović je na putu da obori sve rekorde u svojoj pomiriteljskoj ofenzivi u regiji zato što ne postavlja nikakve uvjete, ali on je u Hrvatskoj slabašna figura, a s druge strane mu je moćni Tadić, koji kontrolira cjelokupnu izvršnu i zakonodavnu vlast i još štošta pride
Djeci, koja umjesto veselih crtića pred spavanje, dobivaju porcije lubanja i krvi, koja umjesto likova iz bajki pamte imena zločinaca i kriminalaca, ne preostaje ništa drugo no učiti iz strašnih priča