Kolumne

Često u prolazu pogledam vozače za volanom velikih i moćnih automobila. Najčešće su to neke head and shoulders face. Takav je i ovaj kojeg ugledah u crnoj vozilici vrijednoj pravo malo bogatstvo. Vozi kao da je gazda čitavom svijetu na kojeg je, između ostalog, strašno ljut. Ne bih ga kao vozač voljela sresti na cesti.

Razvoj medija i tehnologije dovodi do temeljnog restrukturiranja novinskog i izdavačkog sektora, sa tradicionalnim medijima u klinču sa online novajlijama u žestokoj konkurenciji za prevlast na tržištu. Međutim, promjene u medijima nisu samo “novinska kriza” i iPad: to zahvata i imovinske zakone, privatnost, slobodu govora i suštinsko funkcionisanje javne sfere.

Da li bilo čiji hvale vredni antifašizam može biti odgovor na sve i izgovor za sve, bez obzira na sve drugo što je činio u životu

Ne vjerujem da postoji Sarajlija koji se ne sjeća kako su se gradjani okupljali ispred gradske katedrale na ponoćku, uoči katoličkog Božića. Sretali se tamo mladi svih boja i nacija – svi su išli na jednu vrstu hapenninga.

Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati

Priroda bilo kojeg režima koji Amerika podržava u arapskom svijetu je manje važna od kontrole. Podanici se ignorišu do trenutka dok se ne oslobode lanaca.

U prošlom vijeku smo uspjeli da se sjedinimo, udružimo i pobijemo – te ponovno pomirimo, zbratimimo, pa opet zavadimo! Postigli smo ono što niko prije nas postigao nije, a to je da smo u periodu od 100 godina razjebali jednu imperiju, kraljevinu i republiku! Malo li je?!

Bezmalinovićka je opalila čudilo: „Ama kakve ovce ti spominješ, debilu?“ Tata je rekao: „One ovce šta si rekla mom malom da ih možemo svi poć čuvat!“ Bezmalinovićka je zarežala: „Kojem tvom malom? Nisam ti vidila malog ima misec dana!“ Tata je rekao: „Šta oš reć? Da je moje dite lažovčina?“ Bezmalinovićka je rekla: „Naravski da je lažovčina! I to na ćaću!“ Tata je najprvo malo šutijo i gledao je koljački.

Nacionalna pripadnost je, naročito u Bosni i Hercegovini, bila i politički kriterij službene građanske i nacionalne ravnopravnosti! Imali smo čak i pojavu, da se vjersko-civilizacijsko i obiteljsko porijeklo prepoznavalo kao element identiteta među ateistima – vladajućim komunistima i marksistima. Možda se pitalo manje, a s mnogo više diskrecije nego danas, ali kad je trebalo, itekako se pitalo!