Blasfemični naslov ovoga teksta, to je ono što vidi Milorad Dodik kada u crnoj limuzini prolazi kraj table na kojoj piše “Memorijalni centar…”. Slova su ukočeno crna, bez serifa i kitnjastih ukrasa, elegantno nanizana na žutoj podlozi, ali Dodik se služi maštovitom individualnom optikom: njegove oči registriraju ružičasti neon, drečeću parolu koja iluminira okoliš, uvija se i mami osamljene duše, sa zavodljivom zvjezdicom uz slovo P. Možda su sa strane još i usne s neonskim jezikom, senzualno izvijenim prema gore, takvim da sugerira nešto taktilno i vlažno, nešto poput razuzdanog političkog govora.
Ovih dana po Oboru kola apokaliptična priča o sumraku ružičastog! Elem, televizija Pink BIH, očigledno pod naletom SEKE i nenaplaćenih kamata, svojim radnicima nije isplatila poslednja četiri lična dohotka. Neki uposlenici su dobrovoljno, a neki manje dobrovoljno, dali otkaze i otišli. Kojekude, široka im lijepa kuća. Ko je sposoban, naći će sebi uhljebljenje. Nego, ne bih ja sad o tome.
Dan prije pokolja u Ahmićima, u kući tadašnjeg potpredsjednika HDZ BiH Darija Kordića, održan je sastanak prije napada na kojem je odlučeno da "ni kokoš ne smije ostati živa". Na primjedbu jednoga od prisutnih da "tamo ima i djece", neimenovani sugovornik je odgovorio: "Što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi." Sutradan, rano ujutro, jedinice HVO-a pobrinule su se da djeca iz Ahmića nikad ne odrastu.
Po ‘vladajućem’ razumevanju, apel je zapravo posebna vrsta performansa, a javnost je publika. Taj performans nema banalnu svrhu da pozove na konkretnu akciju ili ne daj bože reši neki konkretan problem. Još manje je njegova svrha da remeti poredak stvari. Ne, on podseća publiku na iskonsku borbu dobra i zla koja neprestano tinja na politčkoj sceni Srbije.
NVO ne deluju u nekom praznom pravnom prostoru kao nekakva „divlja družina“, već kontrola NVO postoji. Ne bi bilo dobro da loši primeri i pojedinačne zloupotrebe u NVO sektoru Srbije budu osnova za negativnu kampanju protiv ovih organizacija.
Danas na svijetu postoji između 5000 i 10000 jezika. Samo u Indiji, koja ima preko milijardu stanovnika, postoji nekoliko stotina jezika. U 19. vijeku u Brazilu je postojalo oko 1000 indijanskih jezika. Ovi podaci su jedinstven pokazatelj koliko je raznolik svijet u kojem živimo, jer je jezik osnova jedne kulture i osnova svakog čovjeka.
Činilo se da smo ispekli zanat kritike vlasti tokom poslednjih dvadeset godina. Pa ipak, gotovo da nema sumnje, to teško stečeno znanje se istopilo. I najoštriji kritičari su nekako ublažili ton, kao da imaju druga i važnija posla. Da podsetim na opasne koalicije nekolicine nevladinih stranka koje su “razbijale” svojim kritičkim akcijama.
Kada sam na početku svoje univerzitetske karijere čuo od jednog starijeg kolege da je lepo raditi na univerzitetu, samo da nema studenata, doživeo sam to kao čudnu dosetku. Ubrzo su odatle uklonjeni oni koje je vlast proglasila nepodobnim, ne samo studenti.