Pobeda Ive Josipovića na predsedničkim izborima u Hrvatskoj donela je ovom jedinstvenom prostoru, kako god ga nazivali (jugosfera, jugoistočna Evropa, zapadni Balkan), predsednika finih manira i učtivog ponašanja. Josipović je zasigurno upadao i u prljave predizborne igrice, ali zadržao je verodostojnost predstave o sebi kao o sveučilišnom profesoru, umerenjaku, obazrivom izlagaču svojih stavova spremnom da poštuje osnovne norme političke kulture.
Dogodilo se to u Banjoj Luci, na samo dvjestotinjak metara od mjesta gdje je nekad stajala Ferhadija, bogomolja što ju je izgradio nepoznati, ali ingeniozni učenik velikog arhitekta Mimara Sinana. Nekad ponos Banjalučana, u ratu je Ferhadija postala dokument kojega se, baš kao i ljudi koji su u nju zalazili, valjalo riješiti.
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom
Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.
Oni koji su godinama napadali Željka Komšića kao najgoreg Hrvata u Bosni i Hercegovini, nisu uspjeli dogovoriti tko je najbolji za novog predstavnika u Predsjedništvu.
Detinjstvo pamtim i po tome što sam najbolji duks zalio voskom držeći sveću na grudima dok sam leškario tokom čitanja sabranih dela Karla Maja. Nije bilo struje. Ne sećam se ni da li su te restrikcije bile pre ili posle Titove smrti, ali je izgledalo nekako romantično. Karl Maj je bio, otprilike, u sličnoj poziciji kao mnogi koji danas pričaju i pišu o Titu a Titovu Jugoslaviju nikada nisu videli.
Ko laže, taj i krade. Ko krade, hoće i ubit. Ko hoće ubit, treba ga u zatvor. A ko još nije slagao, slagaće. Ovo je bila jedna od krilatica koja je nosila Josifa Visarionovića Staljina dok je sudio bez suđenja, punio Sibir ruskim intelektom i, usput, pobio ništa manje Rusa nego neuspjeli slikar Adolf Hitler – cirka kojih par desetina miliona i još koji milion više.
Dvanaestogodišnji dječak navukao je na sebe bijes srpskih neonacista pišući na svom blogu da Srbija treba priznati Kosovo i ući u NATO te se otresti vječne ovisnosti o Rusiji. Prijete mu u školi, na internetu i na ulici, a njegov fan klub na Facebooku pod nadzorom je srpskog MUP-a