„Zadatak pesnika“, kaže jedan od likova u Satanskim stihovima Salmana Rushdiea, je da „daje imena stvarima koje se ne mogu imenovati, da otkriva laži, da pokreće rasprave, da oblikuje svet…“
Prikaz knjige Veselina Pavlićevića – Možda vreme za čitanje i proučavanje Đilasa tek dolazi. Više nema Jugoslavije i komunizma, prošlo je preko 40 godina od smrti Tita i skoro 30 od smrti Đilasa.
Napad na Rushdieja je napad na njegov život. To nema veze sa slobodom govora. Rushdieju je ukinuto pravo na život. Umesto slobode govora, trebalo je sve vreme braniti pravo na život.
Sve loše što je najavljeno da će se dogoditi, jednoga dana sigurno će se dogoditi. Salman Rushdie je, nakon četrdeset godina izbjegavanja terorista, manijaka i psihopata koji nastupaju s vjerskim inspiracijama, napadnut i izboden prije nego što će u državi New York govoriti o slobodi.
"Nije imao koga zvati osim hitne." Valjat će nam pamtiti tu rečenicu. Mogla bi biti uklesana na nadgrobni spomenik Vlade Matijanića. Ne zato što oslikava narodnog heroja, već upravo obrnuto: zato što plastično ocrtava mitološkog običnog čovjeka kakve je cijelog života svojom upravo nuklearnom energijom branio
Psi laju, rehabilitacije se nastavljaju. Ako je Draža rehabilitovan, ako je Ljotić proglašen za antifašistu, ako je sada to učinjeno i sa Kalabićem, onda zaista nema bojazni za četničku stvar.
Ne hvalim Schmidta, on je debelo kriv za atmosferu linča i progona koju trenutno živimo i koja najviše i pogoduje partijama na vlasti. Na njegovoj nedorečenosti tinjaju nove vatre podjela