Nedavno sam imala tu nesreću da na jednoj književnoj promociji u Braće Krsmanovića čujem i rečenicu "Rat je moje najznačajnije životno iskustvo". Od tada mi ta strateški sročena formulacija pulsira kao predgangrenozni zub. Pitam se, postoji li iko ko je preživio rat a da to nije nešto najbitnije što se njemu ili njoj desilo? Ovo je, naravno, retoričko pitanje jer sam uvjerena da postoje ljudi - neke čak i poznajem - koji ne žele da se njihov identitet temelji isključivo na iskustvu rata.
Temelj ljudskih prava je dostojanstvo čovjeka. Dostojanstvo čovjeka ne znači njegovu nadljudskost, nego jedino i samo njegovu ljudskost. O ljudskom dostojanstvu govore već stari Grci i Rimljani, no dostojanstvo nisu pripisivali svakom čovjeku: dostojanstvo pripada dostojanstvenicima. Kod srednjovjekovnih kršćanskih teologa, dostojanstvo kao veličina uopće ne pripada čovjeku, nego veličanstvenom, svemoćnom Bogu. Čovjek je u odnosu prema njemu samo bijedna kreatura. Čovjeku su, zbog njegove grešnosti, odricali temeljna ljudska prava, najustrajnije pak pravo na vjersku slobodu. Prema sadašnjem kršćanskom tumačenju, čovjeku pripada dostojanstvo jer je stvoren po slici božjoj, pa bi otuda izvirala i temeljna ljudska prava. No čovjek prava ne treba jer je sličan Bogu, nego zato jer mu nije sličan. Vječni Bog kao besmrtno biće ne treba pravo na život, treba ga čovjek kao smrtno biće. Svemoćnog Boga ništa ne može zaustaviti u njegovoj slobodi, dakle ne treba pravo na slobodu. Pravo na slobodu treba čovjek kao slabo i ranjivo biće, svaki tren zaustavljivo biće.
Majka i otac Luke Ritza nebrojeno su puta ponovili kako se ne nadaju oštroj kazni ubojicama svoga sina ne zbog želje za osvetom, nego zato što se nadaju da će oštra osuda poslati jasnu poruku svima da je maloljetničko nasilje težak i ozbiljan problem. Sad, kad je suđenje završeno, jasno je kakva je ta poruka.
Izvolite lažne azilante natrag, ima Evropska unija ovo kao template i samo pritiska „send“, „send“... Reč je dakako o lažnim azilantima, a Unija je utemeljena na istini i ni na čemu drugom osim istine. Naša miljenica među sintagmama „lažna država“ vraća nam se kroz lažne azilante, a šta je zapravo lažni azilant i koliko je pravih, istinitih azilanata Evropska unija uopšte prigrlila?
Otvorena pisma ništa novo pod kapom nebeskom nisu. Poslali su građanima BiH takvo neko otvoreno pisanije i Visoka predstavnica za spoljnu politiku Catharine Ashton i komesar za proširenje Evropske unije Štefan Füle, u kojem, pored ostalog, urgiraju da se što pre oformi odgovorna vlast koja će, svesna da nema vremena za gubljenje, krenuti na posao, spremna da se nosi sa teškim izazovima i bolnim kompromisima. Pisao i Milorad Dodik Rudi Vidoviću, Dušanka Majkić Valentinu Incku, Adem Huskić Valentinu Incku, Sadik Bahtić Hamdiji Lipovači, udruge proistekle iz domovinskog rata bošnjačkim biračima (da glasaju za svoga)... Ovo samo nekoliko pisama, tzv. otvorenih u poslednjih mesec ili dva.
Nakon što su u tragičnim događajima novije evropske i svjetske povijesti sve religije zasnovane na Bibliji etički bankrotirale, niti jedna od njih ne može danas pretendirati na neopozivo mjerilo etičnosti. Naprotiv. Mjerilo etičnosti pojedinih religija mogu biti samo vrednote svjetskog etosa, poštovanje i ostvarivanje tih pravrednota čovječanstva kao kriterija ljudskosti. A njih je barem četiri: neprikosnovenost života (u što spada odnos čovjeka prema samom sebi i sačovjeku, prema svim živim bićima i prirodi koja nam je darovana kao ranjiva ravnoteža), pijetet spram mrtvih (neovisno o tome što su bili i što su za života radili), dostojanstvo čovjeka (kao dodirljivog i ranjivog bića) i zlatno pravilo (ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi). Svjetski etos ne nadomješta postojeće svjetske religije, ne želi postati nekakva globalna super-religija, nego samo izlaže minimalni etički zajednički imenitelj svih svjetskih religija i preko njih kultura. A tim izlaganjem on ga kao takvog , kao svjetski etos, u određenom smislu tek i uspostavlja.
Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.
U udžbeniku Moja okolina 4 za četvrti razred osnovne škole u BiH, u okviru tzv. bošnjačkog nastavnog plana, nanalazi se i danas tekst Nusreta Tobudića o planovim libijske vlade za kupnju laptopa učenicima - u Libiji.