Na kraju drugog milenijuma sve je ukazivalo da je dvomilenijsko konfliktno doba, doba suprotstavljenih silnica, simboliziranih ribama okrenutim u suprotnim smjerovima, isteklo. Da je protivrječnom čekanju kraj. Da smo se načekali. Da smo se zasitili čekanja. Premda je natrpano djelatnostima, djelatnostima od sekundarna značenja, čekanje znači obamrlost. Posljedica je prepuštenost događanju. No obamrla prepuštenost, bez opuštenosti. Nesretna prepuštenost.
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Brojne nerazumljive i nerazumne izjave srpskih političara i njihovih savetnika, analitičara, komentatora, baštovana, konjovodaca i dresera na temu kandidature za EU i statusa Kosova ne mogu, na sreću, promeniti realnost. Građani Srbije i dalje većinski svoju budućnost i budućnost svoje dece vide u Evropskoj uniji, bez obzira na negativnu kampanju koju po tom pitanju zajednički vode iskreni evroskeptici i lažljivi evroentuzijasti. Iskonski nagon opstanka je i dalje jači od dnevnopolitičke halabuke spodoba koje statistika i moderna psihijatrija definišu „javnim ličnostima“.
Smrću Vaclava Havela, u postkomunističkom svijetu ugasio se jedan svjetionik. Svjetionik u političkom i moralnom smislu, u smislu orijentira i svjetlosti koji je u politiku ne samo tranzicijskih zemalja unosila njegova misao i težnja za istinom. Kao političar mimo svoje volje, zapravo čovjek koji se silom prilika našao u središtu političkih promjena, a onda i na čelu tzv. baršunaste revolucije 1989. i poslije, Havel je ustrajao na ideji da politika i moral ne moraju nužno biti u suprotnosti. Čak ni kad je formalno sišao sa političke scene, nije u to prestao vjerovati, o tome pisati i govoriti
Vijest da netko štrajka glađu je dosadna, ofucana, pa tako štrajkač glađu prije nego što pojede sendvić, ako ga ima i krene sa štrajkom, mora provjeriti da u krugu od 100 kilometara nitko ne štrajka...
Građani su siromašni, gladni, zaduženi, korumpirani, bolesni, psihički poremećeni i depresivni patološki kockari koji puše, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sačuvaj nas bože građanske Bosne i Hercegovine
" 'Ajmo, žene, kese..", seća se , nadam se, većina uzvika po ulici i oko pijace. Ili: "Kišobrani, kišobrani...". Kupiš dva, dobiješ treći na poklon. Isto će biti i sa ovom količinom trezorskih zapisa i obveznica. Biće onoga:" 'Ajmo zapisa, obveznica, ajmo! Još malo pa nestalo. Ko kupi dvije dobije tri. Navali, narode, još malo, pa nestalo!" Tu ćemo se razviti, ojačati privredu, postati neviđeno konkurentni, a med i mleko ne samo za radnike, već i penzionere. Pride meso i letovanje po izboru.
Nacistički zločini nisu se zbivali samo u tjeskobnim industrijskim pogonima od crvene cigle ili u jednoličnim nizovima baraka. Postojala su i scenografski vrlo inventivna poprišta ubijanja i ponižavanja. Ona su podsjećala žrtve da su nastupili novo vrijeme i drugačiji prioriteti i da je ubijanje samo jedna od mnogih sastavnica velikog projekta sveopćeg ukidanja ljudskosti.