Bog je blasfemija. Bog je najveće oskvrnuće savjesti i slobode. Ako je bog, kako se ponekad tvrdi, savjest sama, tada je bolje biti bez savjesti, onda je odustanak od savjesti moralno odgovorna i herojska odluka, jedini raspoloživi Izbor i jedini preostali oblik Otpora, jer ako je savjest božanskog porijekla onda je čovjek samo beslovesni rab božji, onda se ruši čitava arhitektura čovječanske etike a moralna odgovornost svodi se na jednu jedinu vrlinu: na strahotu poslušnosti.
Ne znaš ti kakvi su ljudi..., redovan je zaključak kojim prosječni (malo)građanin nastoji okončati svaku raspravu, naravno – onda kad mu ponestane drugih argumenata u odbrani sopstvene pasivnosti ili interesa. Takozvana ljudska priroda, koja bi trebala pretpostavljati (navodno) genetski usađenu sebičnost, egoizam, narcisoidnost, prevrtljivost, zavist, pokvarenost i, nadasve, nezajažljivu pohlepu, tako postaje savršenim izgovorom za zatvaranjem u hermetički zatvorene krugove boljih, koji su tu da budu dežurni kritičari, realisti, ljudi od životnog iskustva i zagovarači manjeg zla.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Pa kaže, oćeš jedan ekonomski?
Breza nije samo tek mjestašce iz one stare pjesme. Kojeg si možda toliko puta opjevao, a da nikad nisi znao gdje bi ga u glavi smjestio, osim što si jedino zapamtio da tamo ima snijega i plavokosih djevojaka koje čekaju na vlak. Meni je Breza obilježila jedan period života i dok osluškujem nezadovoljstvo rudarskih lampi na oznojenom čelu vrijednih radnika koji upravo najavljuju štrajk federalnoj Vladi, odgovaram na tko zna koji upit po redu o tome zašto sam prorijedila svoje pisanje. I kao da za tren mogu osjetiti rječicu Stavnju, vidjeti rudarska okna u modrozelenim brdima i čuti onaj smijeh u Zanatskom centru.
Oni koje se protive održavanju gej parade u Beogradu tvrde da parada predstavlja “početak definitivnog razaranja srpske porodice”. Tvrdnju potkrepljuju “iskustvom drugih država”, iskustvom na osnovu kog “znamo” da je gej parada “početak jednog totalitarnog upada u naše porodice koji će se na kraju završiti razaranjem porodice kao osnovnog temelja jednog društva”. Citirani delovi potiču iz peticije “Dveri” koju je ovih nedelja potpisalo više desetina, možda i stotina, javnih ličnosti. Potpisnici ukazuju i na druga zla o kojima, opet, “znaju iz iskustava drugih država” – u ta zla spadaju “otimanje (? – B.I.) dece roditeljima koji žele da ih vaspitavaju na tradicionalnim vrednostima” i “zlostavljanje maloletnika od strane gej-parova” koji ih usvoje.
Osnovni problem koji nameravam da razmotrim u ovim predavanjima je sledeći: kako da uklopimo onaj obim individualne inicijative koji je potreban za napredak, sa obimom drušvene kohezije neophodnim za opstanak? Počeću od nagona u ljudskoj prirodi koji omogućavaju društvenu saradnju. Prvo ću se pozabaviti oblicima ovih nagona u vrlo primitivnim zajednicama, a potom njihovim prilagođavanjima proisteklim iz postepenih promena društvenih organizacija i napretka civilizacije. Zatim ću razmotriti obim i snagu društvene kohezije kroz različite periode i teritorije, sve do današnjih zajednica, i mogućnosti za dalji razvoj u ne tako dalekoj budućnosti. Nakon ovog preispitivanja sila koje drže na okupu jedno društvo, osvrnuću se na drugu stranu čovekovog života u zajednici, naime, na individualnu inicijativu, i pokazaću kakvu je ulogu ona odigrala u različitim fazama ljudskog razvitka, kakvu ulogu danas ima, i kakva je moguća budućnost koju donosi previše ili premalo inicijative kod pojedinaca i grupa. Zatim ću preći na jedan od osnovnih problema našeg doba, naime, na sukob koji je savremena tehnika izazvala između organizacije i ljudske prirode, ili, drugačije rečeno, na razdvajanje ekonomskog motiva od poriva za stvaranjem i posedovanjem. Pošto budem izneo problem, pokušaću da ukažem na to šta se može uraditi na njegovom rešavanju, i konačno, razmotriću u etičkom smislu čitav odnos individualne misli, truda i imaginacije sa autoritetom zajednice.
Pitanje unikatnosti čovjeka ostaje zato otvoreno. Ono pred što nas naučno-tehnička raspoloživost nesumnjivo postavlja jeste svijest o čovjekovoj ranjivosti i smrtnosti. Zato se s razmahom bio-tehnologije i drugih grana tehnike rađa i nova svijest o sa-bivstvovanju s drugim, to jest svijest sačustvenosti, saučešća. Saučešća koje nije nikakva milost odozgo, nego izvire iz saosjećanja, iz osjećanja nenadomjestivosti svakoga od nas.