Popodne smo mi obitelj sidili za stolom i obidvali smo. Mi smo srkućali juvicu iz pijata i šutili smo. Onda je mama pogledala prema didi i rekla je: „Nazvala me danas doktorica Fulgozi!“ Dida je promumljao: „E i?“ Mama je rekla: „I kaže da si je pita da kaš umrit!“ Dida je promumljao: „E i?“ Mama je rekla: „Šta e i, jebate?
Dokumentarni film Slađane Zarić i Filipa Čolovića 'Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?' obnovio je staru raspravu ili staru pretpostavku da su ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili dogovoreni.
Svake godine, malo nakon novogodišnjih praznika, na televizijskom ekranu pojavi se čovjek ledenog izraza lica, samouvjeren, s nekim iritantnim prezrivim smiješkom. On je liječnik, direktor bolnice za infektivne bolesti, i govori kakva će ove godine biti gripa.
Stalno čujem poređenje nemira u Londonu sa nemirima u drugim evropskim gradovima – sa razbijanjem izloga u Atini ili paljevinom automobila u Parizu. Određene paralele se svakako mogu povući: policijsko nasilje kao varnica koja je zapalila masu, generacija koja se osjeća zaboravljenom. Ali u tim događajima, obilježenim masovnim uništavanjem, krađe su bile minorne.
Usred utakmice mladi je nogometaš sjeo na travnjak i, potpuno slomljen, zaplakao. Sa svakom njegovom suzom divljačka dreka s tribina stadiona u Puli se pojačavala, a navijači Dinama, pristigli iz proevropskog glavnog grada Hrvatske, egzaltirano su i sve jače imitirali majmune.
Svake godine, u ''boljem entitetu BiH'', postoji dan kada se vladajuća elita krene brinuti za status ratnih veterana i invalida i porodica poginulih boraca - to je 14. februar, ''Dan Boraca RS''.
Nacionalisti, koji predstavljaju konstitutivne narode, žele i očekuju nacionalne predmete, ne građanske. Oni žele da deca izađu iz labave obrazovne mašine naučena da misle o sebi samo u granicama svog etniciteta. Njihova individualnost je pretpostavljena – politički, legalno, epistemološki – nacionalnom. Malo je prostora za “ja”, samo za “mi”. Ono što “mi” očekujemo od obrazovanja jeste neupitno, besprekorno, očigledno “nama” i, posledično, “njima”. Unutrašnja svrha bosansko-hercegovačkog obrazovanja, njegovo pravo značenje, oličeno u nacionalnoj grupi predmeta, nije toliko poslušnost koliko njegova epistemološka čvrstina.
Drukčiji je problem na stvari, i to moj novozagrebački susjed i drug zna, ali pretpostavljam da mu je teško o tome da govori, a ko zna ima li onih koji bi ga danas htjeli slušati i razumjeti.