Poštovani kolega i vrlo plodan autor Emir Imamović se u svojoj jučerašnjoj kolumni “Mi nismo svijet” ukratko osvrnuo na mnogo puta istaknuti problem pasivnosti stanovnika BiH, uprkos “dvije stotine miliona razloga za pobunu”.
Još jednom se niko neće zapitati zašto sebe nazivamo ljudima i kako imamo obraza dati si primat u navodnoj svijesti, dok se velikom većinom iživljavamo nad svime čega se dočepamo, a kad nam nestane žrtava i na sebi samima
Osveži mi Nikola Kojo dan. Ovoga puta ne nekom filmskom ulogom nego intervjuom u „Blicu“. Kojo, inače, nije od onih glumaca koji se ne skidaju iz rubrika tipa „gde su, šta rade“, slike njegovog „toplog porodičnog gnezda“ nećete videti u takozvanim porodičnim magazinima niti ćete pojesti neko jelo po njegovom „specijalnom receptu“. Rečeni, dakle, nije estradni, a još manje „narodni“ glumac. Čovek radi svoj posao i čuva privatnost, što je u ovoj zemlji već ravno podvigu.
Ovih dana sam sa zanimanjem pratio reagovanja uglavnom u bosanskoj javnosti, među Bosancima i Hercegovcima i u zemlji i u svijetu, na posjetu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Sjedinjenim Državama. Najviše reagovanja izazvalo je njegovo gostovanje na prestižnom Columbia univerzitetu Njujorku: tamo je, naime, jedan broj navodno uredno prijavljenih posjetilaca Dodikovog predavanja - pretežno bošnjačkog imena i porijekla - zaustavljeno na ulazu u zgradu s obrazloženjem da više nema mjesta u sali biblioteke pravnog fakulteta u kojoj je predavanje održano.
Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspješan onaj što je pismen i školovan, već onaj što pametno uloži pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj državi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geološkim istraživanjima u BiH
Svaka vest o protestima, demonstracijama, mitinzima i sličnim načinima iskazivanja političkih stavova na ulicama i trgovima izaziva veliko interesovanje javnosti.
U Libiji je, čitamo naslovnice, ”ubijen kralj”. ”Kralj kraljeva”. Platio je za zločin nad zločinima, za zločin da je bio kralj. No znamo li uopće što je kralj?
Pišem ovo, i plačem kao u kapeli. Onako, kao moji glumci večeras. Taj žamor publike, to je uvek neki znak. Kao kada su voleli “Kolubarsku bitku”, prekidali “Svetog Savu”, skidali Šekspira jer je Engleska u NATO. Pa kad vas neko pita koliko košta Kosovo, a vi mu recite – tačno onoliko koliko koštaju glave naše dece. Ja sam navikla da mi ljudi govore najgore uvrede, da me jure po netu, po pijaci, po smeću na kioscima. Ali čak ni ja nisam doživela ovo. Stvar je daleko od lične, ovo je stvarno metastaza jednog društva.