Rat se i desio zato što smo tada, a i danas smo bili radije još uvijek u okovima neke vrste nasljeđa naše plemenske prošlosti. Za nas nema nikakvih novih dobrih ideala, samo se maskiramo u iste, a u djelu sprovodimo zakone plemenskih zajednica iz kojih smo potekli. Kod nas i dalje zakon jačega ima prednost nad razumom, mi ne komuniciramo naprednim jezicima nego se radije odazivamo na lelek, urlikanje, i ratne pokliče.
Kad govorimo o društveno-političkoj situaciji u kojoj živimo, mogu reći da je ona šizofrena. Mladi ljudi odrastaju u zagađenom društvu, a javni govor je uprljan do krajnje granice prihvatljivosti i doveden je do nivoa mržnje. Takav ambijent i ne može razviti jedno zdravo društvo u kojem bi mlade generacije koje odrastaju imale normalne okolnosti za normalan život. Imam priliku da sarađujem sa mladim ljudima i kod njih primjećujem evidentan uticaj retorike koja je javno prisutna i u kojoj se spajaju mačo kultura i religiozni patos. A ukoliko želite biti in i prihvaćeni, nametnuto je da onda morate mrziti, a to je obrazac djelovanja koji je prisutan kod većine mladih ljudi, rekao je Radenko Milak u intevjuu za BUKU.
Mora se uspostaviti sistem i odlučiti da li nam je npr. bitnije dovesti jednom godišnje balet u Banjaluku i podjeliti karte za tu predstavu ili uložiti taj novac u otkup knjiga za biblioteke ili napraviti atelje za slikare. Moraju se rangirati projekti po značaju i važnosti za RS. Žao mi je kad vidim koliko kreativnog potencijala mladih ljudi propada jer o njihovom angažmanu odlučuju ljudi koji nisu profesionalci i koji ne prate šta se dešava na svjetskom nivou, rekao je u intervjuu za BUKU glumac Ljubiša Savanović.
Kultura je dio urbane tradicije, a mi smo svjedoci ruralizacije naših najvećih gradova, a u toj mentalnoj ruralizaciji prednjači politika i vlast. Ako to jeste tačno, a ja mislim da jeste, onda njima kultura i umjetnost u obliku kako je baštini urbana tradicija ne treba. Oni je ne poznaju, nemaju potrebu za njom, u genima im je da se boje svega što ne poznaju, a sve čega se boje je neprijatelj i treba ga uništiti. I uništavaju, rekao je za BUKU Sead Đulić, donedavni direktor Mostarskog teatra mladih.
Da li gradjani BiH glasaju za stranke koje su ih odvele u rat? Glasaju! Da li znaju da glasaju za lopove? Znaju. Da li ćute? Ćute. Evo sad im ukidaju muzeje, bilioteke i šta rade gradjani? Ćute. Ovih u Banjaluci se to kao i ne tiče – gluposti, isto to važi i za Mostar. U Sarajevu takodjer ćute. Naravno da je manipulacija sa nacijom način da se ostane na vlasti, naravno da je manipulacija u medijima način da se ostane na vlasti, naravno da Tadić podržava Dodika zbog sebe, a ne zbog zbog bosanskohercegovačkih Srba. Ali, da li to gradjani u RS znaju? Naravno da znaju. Da li nešto čine? Naravno da ne čine. U Hercegovini mi kažu da su ovi u HDZ-u lopovi i šta rade – glasaju za njih - kaže u intervjuu za BUKU Nenad Pejić, bosanskohercegovački novinar, zamjenik direktora Radija Slobodna Evropa
Dosta je bilo zadivljeno zaprepaštenog promatranja koliko primitivizam i divljaštvo umiju da budu glasni i tom svojom glasnoćom da prikrivaju pljačku i razaranje materijalnog i kulturnog dobra. Dosta je bilo kukanja i nostalgije. Vrijeme je da budemo glasniji. Najvažnija pitanja su kakvu Banjaluku, kakve gradove i zemlje ćemo si napraviti i kako.
Iz razgovora sa svojim kolegama iz Bosne jasno mi je da treba doći do jačanja civilnog društva, ali na praktičnoj i političkoj razini to je veoma teško. To je neka revolucija koja nas čeka. U Bosni je prisutna matrica u kojoj si jedan od tri konstitutivna naroda ili te nema, a to je sistem koji cementira situaciju u kojoj svake dvije godine imate izbore koji vraćaju već uspostavljenje obrasce u kojima se rasplamsavaju tamne strasti.
Abdulah Sidran bio je najveća zvijezda ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga. Krhkog zdravlja i brzo se umarajući, pisac se jedva nosio s četom obožavatelja, novinara i čitatelja koji su mu na potpis pružali primjerke njegove nove knjige, najprodavanije na Sajmu, “Otkup sirove kože”. Na Doručku s autorom, gdje je sa Sidranom razgovarao Vojo Šiljak, kavana je bila toliko natrpana publikom da je izgledala poput tramvaja u vrijeme prometne špice: svako toliko, neki bi se zakašnjeli autorov štovatelj hvatao za vrata, da bi potom, kad bi htio zakoračiti unutra, ustvrdio kako je u dovratku uglavljeno nekoliko kao u konzervi sljubljenih ljudskih tijela. Svi su željeli čuti duhovite, visprene odgovore pisca koji sam za sebe, ne gnjaveći se lažnom skromnošću, kaže kako je najbolji bosanski pjesnik nakon Maka Dizdara.