Umjesto navođenja biografskih podataka Nikole Zaklana, banjalučkog akademskog slikara, ,,posudiću” izvode iz recenzije profesora Siniše Vidakovića, koji će sasvim sigurno bolje osvijetliti djelo autora:
,,Čini mi se, ili sam samo sanjao, da je jedne večeri pala zlatna prašina na daščani pod prohladnog ateljea, istog onog u kojem je umjetnik davno počeo da slika savršeni autoportret, i poput maga, igrom sa džandrmoljama njegovog i našeg djetinjstva, komponovao uspavanku koja me evo još drži snenim. Zaista, umjetnik takvog senzibiliteta i iskrene emocije, kakav je Nikola Zaklan, i ne može da vas vodi kroz svijet racija i avangardnih angažovanih umjetničkih dijaloga. On je pristao da bude mistik i fanatik, poeta i klovn, kavalijer i pali anđeo... SLIKAR A prašina pada, ispočetka lagano, a onda tempom Mocartovog Rekvijema, podiže slike jednu za drugom i pred nama opet plove čudni brodići, tražeći svjetlo bajkovitih svjetionika da im namigne. Muzici se klanjaju autentične Nikoline prikaze, čovječuljci, zaodjenuti u svekolike mantije, plove na oblacima sazdanim od boja sa njegove palete, mačke se ogledaju u ogledalu sa ove strane realnog, zarobljenje mišlju u prepletu najfinijeg tkanja od sna. Godine stvaranja i življenja umjetnosti profilisali su Nikolu u ličnost prepoznatljivog rukopisa koji vas, poput hobotnice zarobi da pred njegovim djelom stojite, slušate, gledate, mislite i opet na kraju-sanjate...“
Film „32. decembar“ sigurno je najozbiljnije djelo nastalo na prostoru Banjaluke, sa kompletnom banjalučkom ekipom, a koje je oduševilo i kritiku ali i publiku. Sa režiserom ovog filma, Sašom Hajdukovićem razgovarali smo o kinematografiji u RS, o odnosu mladih filmskih autora i velikih koprodukcija te o tome koliko se isplati biti filmaš u Banjaluci.
Prije nego što vas upoznam sa Zoranom Crnčevićem i Nebojšom Đumićem, prvim ljudima udruženja Rejs, ispričaću vam svoj doživljaj iz 2005. godine, kada sam imao sreću da prisustvujem performansu u organizaciji udruženja Rejs ,,Komad vazduha“. Ovo sam tad napisao i više nego oduševljen i zapanjen, pitajući se kako se to uopšte moglo dogoditi u Banjaluci.
Prije nego što vas upoznam sa Zoranom Crnčevićem i Nebojšom Đumićem, prvim ljudima udruženja Rejs, ispričaću vam svoj doživljaj iz 2005. godine, kada sam imao sreću da prisustvujem njihovom performansu ,,Komad vazduha“. Ovo sam tad napisao i više nego oduševljen i zapanjen, pitajući se kako se to uopšte moglo dogoditi u Banjaluci.
Značajno je baviti se bilo čime, otvorenog srca i iskreno, javašluk i zloupotreba se uvijek prepoznaju, a takav rad vodi ka duhovnoj smrti. Što se tiče rata, on i dalje traje, ljudi umiru, ne od metaka, već od gladi, vojnici nisu u maskirnim uniformama, već su maskirani nacionalnim bojama, rekao je umjetnik Muhamed Kafedžić - Muha.
Značajno je baviti se bilo čime, otvorenog srca i iskreno, javašluk i zloupotreba se uvijek prepoznaju, a takav rad vodi ka duhovnoj smrti. Što se tiče rata, on i dalje traje, ljudi umiru, ne od metaka, već od gladi, vojnici nisu u maskirnim uniformama, već su maskirani nacionalnim bojama, rekao je umjetnik Muhamed Kafedžić - Muha.
Bivša američka policajka Kathryn Bolkovac, krajem 90-ih je kao međunarodna policajka u BiH je otkrila da su njezine kolege kupovali maloljetnice za seks, a UN sve to prikrivao. U intervjuu govori o stravičnim događajima kojima je svjedočila. Bolkovac je postala najpoznatija svjetska zvizdačica.Kathryn Bolkovac je zbog svojih otkrića dobila otkaz u UN-u pa je potom napisala knjigu o svemu što je doživjela u Bosni, a kanadska redateljka Larisa Kondracki po njoj je snimila film Whistleblower" sa Rachel Veisz u glavnoj ulozi.
U sklopu Buka medijskog projekta tokom 2007 godine u TV emisiji BUKA ugostili smo Radu Aleksića, oca Srđana Aleksića ( rođ. 1966) koji je 21 januara 1993 godine pretučen u Trebinju braneći od vojnika svog poznanika Alena Glavovića. Podlegao je povredama 27 januara. Sve se dešavalo blizu pijace i policijske stanice u Trebinju.Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost."