Dosta je bilo zadivljeno zaprepaštenog promatranja koliko primitivizam i divljaštvo umiju da budu glasni i tom svojom glasnoćom da prikrivaju pljačku i razaranje materijalnog i kulturnog dobra. Dosta je bilo kukanja i nostalgije. Vrijeme je da budemo glasniji. Najvažnija pitanja su kakvu Banjaluku, kakve gradove i zemlje ćemo si napraviti i kako.
Iz razgovora sa svojim kolegama iz Bosne jasno mi je da treba doći do jačanja civilnog društva, ali na praktičnoj i političkoj razini to je veoma teško. To je neka revolucija koja nas čeka. U Bosni je prisutna matrica u kojoj si jedan od tri konstitutivna naroda ili te nema, a to je sistem koji cementira situaciju u kojoj svake dvije godine imate izbore koji vraćaju već uspostavljenje obrasce u kojima se rasplamsavaju tamne strasti.
Abdulah Sidran bio je najveća zvijezda ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga. Krhkog zdravlja i brzo se umarajući, pisac se jedva nosio s četom obožavatelja, novinara i čitatelja koji su mu na potpis pružali primjerke njegove nove knjige, najprodavanije na Sajmu, “Otkup sirove kože”. Na Doručku s autorom, gdje je sa Sidranom razgovarao Vojo Šiljak, kavana je bila toliko natrpana publikom da je izgledala poput tramvaja u vrijeme prometne špice: svako toliko, neki bi se zakašnjeli autorov štovatelj hvatao za vrata, da bi potom, kad bi htio zakoračiti unutra, ustvrdio kako je u dovratku uglavljeno nekoliko kao u konzervi sljubljenih ljudskih tijela. Svi su željeli čuti duhovite, visprene odgovore pisca koji sam za sebe, ne gnjaveći se lažnom skromnošću, kaže kako je najbolji bosanski pjesnik nakon Maka Dizdara.
Razgovarali smo sa Dennisom Gratzom, predsjednikom Naše stranke. Povod? Povoda je na pretek. Neformiranje vlasti na BiH nivou, rad Naše stranke, odnosi sa SDP-om, predstojeći lokalni izbori. Šta i na koji način Naša stranka može ponuditi mladim ljudima iskreno nam je odgovorio njen prvi čovjek. Osvrnuo se i ukazao otkud toliki neuspjeh na predhodnim, opštim izborima. Naravno, nismo zaboravili da ga upitamo, šta da očekujemo od Naše stranke u budućnosti.
Presude Evropskog suda za ljudska prava su obavezujuće i ne postoji primjer da država na koju se odnosi, prije ili kasnije, nije izvršila presudu. Sramotan je podatak da je BiH prva zemlja koja je osuđena za postojanje diskriminacije, odnosno kršenje opšte zabrane diskriminacije, a to je predmet „Sejdić i Finci“.
Region počinje da živi jednim zajedničkim životom, a o privredi i poslovima da ne govorimo. Videli smo u ekonomskoj krizi koliko zavisimo jedni o drugim i koliko smo među-zavisni. Mislim da je bitan bilateralni odnos Beograda i Zagreba. On je istorijski kičma ovog regiona. Kada je bilo dobro između Srbije i Hrvatske, onda je bilo dobro i za region, a kada to nije bilo dobro, videli smo šta se dogodilo u Bosni. Srbija i Hrvatska zajedno imaju jednu odgovornost prema BiH, ne samo po Dejtonskom sporazumu, nego istorijski rečeno.
U jednome sam dosledan, a to je da sam protiv totalitarizma – i levog i desnog. Totalitarista je za mene neprijatelj – onaj ko želi apsolutnu kontrolu nad onim što misliš, ne samo nad tvojim postupcima i porezom. A koreni toga kriju se u teokratiji, očigledno. Počeci toga su u ideji da postoji jedan vrhovni vođa, ili nepogrešivi papa, illi glavni rabin, ili već neko ko može da protumači božje želje i da nam kaže šta treba da radimo.
Vrsni ekonomski i politički bh. analitičar, direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju (IBHI), Žarko Papić, bez milosti rezimira katastrofalne posljedice državnog bezvlašća i represivnih ekonomskih mjera koje BiH vode do sigurnog i potpunog kraha u narednoj godini, kao i utopijske greške Evropske unije koje su uzrok propasti EUR-a.