U BiH ima ljudi kojima je dobro i nije im do mijenjanja i tuđe muke, a ima vjerovatno i onih koji imaju i suosjećaju se sa ovim stanjem, ali nisu u mogućnosti da adekvatno reaguju. Mostarac, Banjalučanin, Sarajlija, Tuzlak i ostali mještani BiH bilo ko od njih da je osjetio da mu život nije onakav kakav bi trebao, itekako će se naći. Svi smo u istom toru i uglavnom isti GMO konzumiramo. Nadam se da će se nekome od njih otvoriti oči i shvatiti da je vrijeme da uči.
Mladim ljudima ne trebaju nikakvi novi ratni pokliči niti licemjerna zgražanja oponenata koji se "čude" nekim izjavama, a iza kamera trljaju ruke, jer su dobili materijal za svoje zastarjele koncepte i priče kojima će i u budućnosti prepadati potencijalne glasače. Mladima treba zveckanje dobrim projektima i novcem koji će zaraditi svojim radom. Treba im pružiti model koji njihovu budućnost mijenja nabolje, a ne konstantno uvlačenje u prošlost i zakopavanje u blatu koje većina bh. političara stare garde decenijama brižljivo održava i koji su se tim blatom dobrano okoristili.
Pozorište mora da bude društveno angažovano. Nikad se ne prave predstave bez poruke. Ta poruka može da bude upakovana u laki žanr, ali ona je uvijek tu.
Ja nemam problem s tim i, kao što vidite, lako ću to izgovoriti, za nas postoji država BiH. Za nas postoji i RS u skladu s Dejtonskim sporazumom. Kakav bih ja to čovjek i političar bio da sada govorim da BiH ne postoji? Kao što vidite, ja isti rječnik koristim pred Vama i pred gospodinom Dodikom.
Banalni nacionalizam. Tako ga definišem, kao banalan osjećaj, vještački proizveden u školi i medijima, nekoristan građaninu a koristan vlasti, koja zahvaljujući njemu dobija džaba ono što se ničim ne bi moglo platiti; ljudske živote, bilo da su izgubljeni u ratovima, bilo u neostvrenosti i siromaštvu.