Ne znam da li ste primjetili, ali društvene mreže su pune dječijih fotografija. Sve su to slatke i simpatične fotografije i nemoguće je da ih ne volite i da vam dječiji obraščići nisu slatki.
Zima je i gledam je dok spava. Čini se posve mirnom. Beživotnom. Samo na trenutke se
oda kad plućima pahulje udahne. Otima mi sreću, a i dalje je zaljubljenim pogledom
gledam. Razmišljam o veličanstvenosti spoja nje i njih. I kako druge joj praštaju,
"Tata, nemoj ići molim te. Ne trebaju mi igračke, evo neću nikad više pitati za sladoled, ne treba mi ni roba, trebaš mi ti tataaa.." lomio je taj vrisak i razglas na kolodvoru.