Svjedoci smo potpune nemoći i obezglavqenosti omladine i njenih patetičnih pokušaja da progovori i kaže da još nije nestala sa ovih prostora. Kako stvari stoje jedina korist, pokoljenjima i čovječanstvu koje tek dolazi, od omladine RS biće ona koju će imati arheolozi i istoričari u svojim pokušajima da otkriju istinu o tome ko je brže izumro na prostorima RS: dinosaurusi ili omladina. O psihičkom stanju "budućnosti" RS dovoljno govore i plakati "MI TO MOŽEMO prepravljeni u MITOM MOŽEMO.
Skoro dvanaest godina nakon Dejtona diskurs međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini dominira javnom sferom kada je riječ o ključnim odlukama vezanim za zemlju kojoj se kao jedina šansa oporavka i dugoročne stabilnosti nudi zajednica svih Evropljana. Ta ista Evropa može se posmatrati i kao tvrđava u koju samo odabrani imaju pristup, ali i kao san o Evropi, zavodljivo obećanje boljeg sutra bez problema, siromaštva, korupcije i granica. Zajednička osobina diskurzivnog konstruisanja nove evropeizacije u gotovo svim tranzicijskim zemljama jeste paradoks postmoderne nejasnosti (Busch i Krzyzanovski, 2007), gdje je niz preduslova za ulazak u EU prilično proizvoljan, a upravo ta nova evropeizacije predstavljena je kao putovanje sa jasno definisane tačke polaska ka jedinstvenoj i jednako tako definisanoj tački dolaska (Fairclough, 2005:4).
Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.
Mnim nešto ovih dana, a sve u svjetlu raznoraznih rasprava na temu vjere i religioznosti, otkad je to, rođo, religija privatna stvar pojedinca?Buljuci neopjevanih budala, ali bogami i izguslanih javnih ličnosti, već više od dekade iznose nam, kako je eto religija privatna stvar pojedinca. I to govore sa takvom sigurnošću, da je to nevjerovatno. E, pa nije privatna stvar! Nije, niti je kad bila, a kako stvari stoje neće ni biti. Druga stvar je upražnjavanje pojedinih vjerskih rituala.
1. Treba biti državotvoran. Ako ko šta kaže protiv države, reći mu da je fašista, desničar, nacionalista (zavisno od konteksta), antidemokrata, sluga stranih sila (od obližnjih - pa preko evropskih i američkih), reći mu da je agent KOS-a i slično.
Mnogi pišu knjige. Žele, valjda, ostaviti nešto iza sebe i, onda kad ih više ne bude, živjeti u njima. Nisu im dovoljna sjećanja njihovih prijatelja i onih koji su im govorili "ti".
A u Federaciji, još gore. Kako god okreneš, ispada da si „normalan“ Srbin, da više voliš Bosnu nego picu i pivu. Ne možeš ljudima dokazati da više volim Hercegovinu nego i picu i pivu i Bosnu skupa. I da sam Srbin i ne mrzim ni Republiku Srpsku ni Srbiju, da čitam i Kapora i Ćosića, i to na latinici i na ćirilici.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.