Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.
1. Treba biti državotvoran. Ako ko šta kaže protiv države, reći mu da je fašista, desničar, nacionalista (zavisno od konteksta), antidemokrata, sluga stranih sila (od obližnjih - pa preko evropskih i američkih), reći mu da je agent KOS-a i slično.
Mnogi pišu knjige. Žele, valjda, ostaviti nešto iza sebe i, onda kad ih više ne bude, živjeti u njima. Nisu im dovoljna sjećanja njihovih prijatelja i onih koji su im govorili "ti".
A u Federaciji, još gore. Kako god okreneš, ispada da si „normalan“ Srbin, da više voliš Bosnu nego picu i pivu. Ne možeš ljudima dokazati da više volim Hercegovinu nego i picu i pivu i Bosnu skupa. I da sam Srbin i ne mrzim ni Republiku Srpsku ni Srbiju, da čitam i Kapora i Ćosića, i to na latinici i na ćirilici.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
Deklarativno opredijeljena za slobodu medija, Vlada RS posjeduje „filtere“ kojima određuje šta se može saznati, kome i koje informacije se mogu dostaviti. Sudeći po iznosima dodijeljenim medijima i bodovanju medijskih kuća, teško da je čvrstih kriterija uopšte i bilo.
U trenutku kada se BiH suočava sa jednom od najozbiljnijih političkih kriza, a odnosi između Kancelarije Visokog predstavnika i vodeće političke partije jednog od entiteta zaoštravaju uzajamnim prijetnjama neopozivih ostavki, s jedne strane, te bespoštednom primjenom bonskih ovlaštenja, s druge, u Guardian-u je gotovo u isto vrijeme objavljen članak naslovljen "Nacionalna supa" koji preispituje ulogu i implikacije dejstvovanja međunarodne zajednice u BiH.
Ono čime se ovaj članak izdvaja od političkih komentara i uvijek novih prijedloga rješenja nemoguće situacije u BiH nije sama tema kojom se autor pozabavio, niti temeljan i metodičan način argumentovanja, već po tome što predstavlja rijedak poziv da se situacija u BiH sagleda sa nešto realnijeg stanovišta, te da se prioriteti određuju u skladu sa potrebama i zahtjevima narodâ koji ovdje žive, a ne na osnovu ciljeva međunarodne zajednice koji su odavno već izgubili smisao.
Premda se zaključci izvedeni u tekstu, nama, koji tu realnost ovdje živimo mogu učiniti toliko mnogo puta izrečenim, i kao takvim, potpuno suvišnima, pomenuti članak nije prošao nezapaženo. Po broju, a naročito sadržaju komentara kojima je propraćen i rasprave koja se odvijala između nekoliko "sunarodnjaka", pokazalo se da BiH zaista nije jedna zemlja, te da postoji više od jedne BiH, svaka od kojih ima različito značenje za one koji u njima žive i koji, bez obzira što govore istim jezikom, tvrdoglavo odbijaju da se razumiju.
Pored nepristrasnog uvida u političku i društvenu stvarnost u BiH, ovaj članak mnogo kazuje o nama samima, o našoj nesvijesti i svojstvenom nam odbijanju odgovornosti, sklonosti ka viktimizaciji i traženju objašnjenja u mitovima, o jazu između nas koji postaje sve dublji i razlikama koje se u ovom trenutku čine neizmirivim. No, kojim će putem BiH krenuti, tj. da li će se naći mudrosti i volje za kretanjem ka nekom cilju umjesto dosadašnjeg stajanja u mjestu, još uvijek nije izvjesno. Koji god put da odabere vjerovatnije je da će oni koji žive u toj zemlji, bez obzira za koji od identiteta će se opredijeliti, konačno dobiti priliku za život neopterećen neophodnošću pripadanja i mogućnost izbora da budu ono što oni žele.
Univerzalni eksperti iz reda klera o svemu odlučuju, za sve se pitaju, za njih ne važe Ustavi ni zakoni, za njih se izdvajaju novci. Mijenjaju školske programe i udžbenike, sami tuže i osuđuju laike na crkvenim sudovima, uživaju sve društvene privilegije, jednostavnije - ovo je njihova zemlja. Srednjevjekovno načelo jedinstva svjetovne i duhovne vlasti, odnosno Vladara i crkve, čiji legitimitet potiče od istog Stvoritelja, našlo je svoje zakašnjelo utjelovljenje u Bosni i Hercegovini savremenog doba.
Poslije ovako proizvoljnog tumačenja ankete imamo pravo posumnjati i u autentičnost odgovora koji su stigli u Republički zavod. Način na koji je Zavod obradio rezultate navodi na sumnju u iskrenost opredjeljenja da se istraživanju priđe objektivno, sa željom da se saznaju stvarni pokazatelji. Odgovor Ministarstva prosvjete da rezultati ankete nisu pokazali da su se stekli uslovi za uvođenje predmeta poslije ovoga nije uvjerljiv. Republički pedagoški zavod je pod ingerencijom Ministarstva, stoga je teško vjerovati u iskrenost nakane ljudi iz Ministarstva koji su odlučivali.