Danas će na slobodu izaći bivša predsjednica Republike Srpske i osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić. Plavšićeva se dobrovoljno predala Haškom sudu 10.1.2001. poslije objave da je protiv nje podignuta optužnica. Nakon dogovora sa tadašnjom glavnom tužiteljkom Karlom Del Ponte priznala je krivicu za zločine protiv čovječnosti u BiH, odnosno progon nesrpskog stanovništva, a tužiteljstvo je zauzvrat odustalo od sedam ostalih tačaka optužnice među kojima je i ona za genocid. Osuđena je na 11 godina zatvora i puštena na slobodu nakon što je odležala dvije trećine kazne uz primjereno ponašanje u zatvoru. Povodom njenog puštanja skupili smo najinteresantnija medijska reagovanja sadašnjih i nekadašnjih zvaničnika Republike Srpske kao i ostalih javnih ličnosti.
Priznanje krivice bivše predsjednice RS pred Haškim tribunalom izrečeno 2002. godine, kao i sažetak presude i pismo za pomilovanje švedskom ministru pravde možete pročitati na sajtu „Peščanika” na adresi http://www.pescanik.net/content/view/3662/65/.
Proteste građanâ svuda po svijetu možemo podijeliti u dvije osnovne kategorije,za nešto i protiv nečega. Protesti ZA recimo mogu biti za ugrožene pse, za ugrožene manjine, za veće plate, ili veće penzije, za NATO ili za Kosovo. Protesti ili skupovi PROTIV su obično usmjereni protiv narodne vlasti ili opšte nepravde, te kao takvi mogu biti protiv povećanja plata javnim službenicima, protiv smanjenja penzija, protiv povećanja iznosa studentskih menzi, protiv nasilja, protiv nošenja krzna, većeg PDV-a i slično.
Najnoviji čin drame „ S njima u NATO“ odigrao se na zajedničkom sastanku lidera četiri partije iz Republike Srpske sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojšom Radmanovićem sa kojeg je iznjedren, nadajmo se, konačan stav u vezi sa ulaskom BiH u NATO strukture. O članstvu u ovoj vojnoj alijansi bi trebala odlučiti Narodna Skupština RS uz mogućnost da se po ovom pitanju očituju i građani Srpske u referendumu.
Vladajuća koalicija nam je na primjeru najviših inistucija vlasti u državi – Vijeću ministara BiH i Parlamentarne Skupštine BiH dokazala da je hronično nesposobna da odgovori zahtjevima koji su pred njima” navodi se u saopštenju Centara Civilnih inicijativa (CCI) povodom prezentacije rezultata rada dviju “ključnih” institucija za državu – Vijeća Ministara i Parlamentarne skupštine BiH.
Sve češće možemo čuti izraze demokratsko, civilno ili građansko društvo, treći sektor i nevladine organizacije. Postavlja se pitanje šüta je to, öčemu služi, "da li radi" i kako se u svemu tome snaći? Nakon pada komunizma i građanskog rata, nastupile su okolnosti i sistem u kojima ne postoji "kolektiv", radnike ne šütite radničöki savjeti, ne postoji samo jedan, partijski, sindikat, nema kolektivizacije sela i zemljoradničkih zadruga socijalističkog tipa, a država nije u stanju da brine o sebi, a kamoli o narodu. Na sceni je poredak koji više liči na autoritarnu anarhiju, karakteristika ovakvog poretka je da je svaki pojedinac zainteresovan samo za sebe, uz istovremeno poltronstvo i podređenost interesima "gornjih", nego na demokratiju zapadnog tipa, mada ga tako zovu.
Svjedoci smo potpune nemoći i obezglavqenosti omladine i njenih patetičnih pokušaja da progovori i kaže da još nije nestala sa ovih prostora. Kako stvari stoje jedina korist, pokoljenjima i čovječanstvu koje tek dolazi, od omladine RS biće ona koju će imati arheolozi i istoričari u svojim pokušajima da otkriju istinu o tome ko je brže izumro na prostorima RS: dinosaurusi ili omladina. O psihičkom stanju "budućnosti" RS dovoljno govore i plakati "MI TO MOŽEMO prepravljeni u MITOM MOŽEMO.
Skoro dvanaest godina nakon Dejtona diskurs međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini dominira javnom sferom kada je riječ o ključnim odlukama vezanim za zemlju kojoj se kao jedina šansa oporavka i dugoročne stabilnosti nudi zajednica svih Evropljana. Ta ista Evropa može se posmatrati i kao tvrđava u koju samo odabrani imaju pristup, ali i kao san o Evropi, zavodljivo obećanje boljeg sutra bez problema, siromaštva, korupcije i granica. Zajednička osobina diskurzivnog konstruisanja nove evropeizacije u gotovo svim tranzicijskim zemljama jeste paradoks postmoderne nejasnosti (Busch i Krzyzanovski, 2007), gdje je niz preduslova za ulazak u EU prilično proizvoljan, a upravo ta nova evropeizacije predstavljena je kao putovanje sa jasno definisane tačke polaska ka jedinstvenoj i jednako tako definisanoj tački dolaska (Fairclough, 2005:4).
Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.