Podatke na socijalnim mrežama možete naći o praktično bilo kome. Od političara u izbornim kampanjama, kompanija, studenata, radnika, itd. Samo Facebook po posljednjim podacima ima preko 350 milion aktivnih mjesečnih korisnika. Sloboda razmjene podataka koju donosi internet i socijalne mreže je velika, ali šta se dešava kada se ovaj vid kominikacije koristi za širenje mržnje?
Mostarska panika, civilizacije, četvrti jahač apokalipse, krađa bicikla, ruski radio, Abu Hamza, metak u stomak, zakonski jezik i jezički zakon, rudarski brezobrazluk, eksplozivna banjalučka mladost, tjelesna ekstenzija, kolofaust, budžet, Finci, nužad i potreba mala i velika, gipsani udar, suživot, crkvena škrabica, NN, šepavi Adelmo, strani metalno tijelo, Sergej Sergejević i novo auto, ciganluka na sve strane...
Ubijanju se uvijek nađe povod. Ako vam netko da uniformu, ne treba ni povod, uniforma vas oslobađa od odgovornosti. Hm, bar tako kažu. A to, naravno, nije istina. Poturit će vas sucima, sebe ne, ako ikako mogu. Poznato zvuči, zar ne? Zato bih ja, ako se ne ljutite, radije ubijao sam, iz mraka, nekoga tko mi je nešto baš gadno i neoprostivo učinio. I snosio sam odgovornost za to, naravno. Odrastao sam čovjek.
Borba za prevlast u dobojskom SDS-u, koja je počela još u aprilu 2009. godine, neposredno nakon ubistva Branislava Garića, nekadašnjeg predsjednika lokalnog SDS-a - još uvijek traje. Čak i najžešći politički protivnici SDS-a u Doboju, ne spore da je Garić imao nesumnjivu harizmu i apsolutnu vlast u gradu koji i dalje slovi kao jedan od rijetkih bastiona SDS-a u Republici Srpskoj.
Ovogodišnji jubilej obilježilo je sve ono što je inače aktuelno na takvim proslavama: prisjećanje i proslava pobjede. Zbog toga što je u pitanju zvanična pobjeda, to je u velikoj mjeri propisano prisjećanje, fokusirano na dva glavna nosioca i njihove čvrsto ukorijenjene formule: „mirnu revoluciju“ i Vergangenheitsbewältigung (suočavanje sa prošlošću ). U Bugarskoj 1989. godina se ne veže za riječ revolucija, već za riječ „promjena“ (promianata), baš kao Die Wende u njemačkom.
Sve je počelo kao liberalna intelektualna revolucija, da bi se pretvorilo u drastičnu socijalnu revoluciju, mijenjajući društvo u kojem su svi bili približno jednaki u društvo velikih socijalnih razlika i marginalizovane inteligencije. Čak i na ovu godišnjicu, 1989. godina nije centar interesovanja, osim u malim intelektualnim krugovima. Međutim, moje mišljenje je, uprkos onome sto bi u prvi mah pomislili, da osim toga što ljudi prirodno zaboravljaju, komunizam postaje popularan i na više novih načina. Njegovo prisustvo nestalo je najbrže u vizuelnom i simboličkom smislu: promijenjeno je skoro 100 imena naseljenih mjesta, kao i imena ulica, napravljeni su novi grb, zastava, himna i uspostavljeni novi datumi praznovanja. Veliki broj spomenika iz vremena komunizma je uklonjen, a kulminaciju je predstavljalo rušenje Dimitrovog mauzoleja 1999. godine. Napravljeni su novi spomenici u znak sjećanja na žrtve komunizma. Iako spomenici iz komunističkog perioda nestaju, njihovo prisustvo je primjetnije sada kada ih nema na svakom koraku. Počinju da stiču status prethodno poštovanih spomenika iz vremena prije komunizma.
Pravno posmatrano, sjećanje na komunizam još uvijek je prisutno, ali nestaje nepovratno. Pravni postupci protiv bivših komunističkih političara (od kojih je tek nekolicina završila osudama) teško da su postigli željeni efekat pročišćavanja i katarze. Ukidanjem represivnih zakona, uspostavljanjem privatnog vlasništva nad zemljištem i restitucijom prava pokušano je formiranje nove vlasničke klase, koja bi bila tržišno orjentisana, ali su u praksi ljudi bogatstvo sticali na neke druge načine. Pristup tajnim dokumentima je omogućen, ali za razliku od ostalih istočnoevropskih zemalja, pokušaj osuđivanja prošlosti razotkrivanjem je propao. Samo mali broj Bugara sistem prije 1989. godine nedvojbeno smatra kriminalnim. Za većinu građana, režim je bio restriktivan po pitanju političkih i ekonomskih sloboda, ali je pružao sigurnost, a pad životnog standarda u 90im učvrstio je ove stavove. Pokušaj sveobuhvatne kriminalizacije komunističke vladavine u Bugarskoj nije uspio.
Rasprave o komunističkoj zaostavštini bile su žestoke u prvoj dekadi nakon 1989. godine, ali ponovno pisanje istorije skoro u potpunosti je prepušteno masovnim medijima, memoarima i popularnoj kulturi. Od kraja devedesetih, kada je period tranzicije završio i nepovratnost procesa postala jasna, komunistički period se u naučnoj literaturi preispitivao unutar različitih okvira: totalitarizam, državni kapitalizam, paternalizam, gospodarstvo deficita, „druga” i „treća” teorija mreže, „pripitomljen” socijalizam, elitizam, cak i Dada. „Modernizacija" postaje hegemonija dok je istovremeno optužuju za „normalizaciju”.
Najinteresantnija danas je „post-komunistička” nostalgija, kao posebna kategorija pamćenja. Žaljenje za gubitkom koji je nastao padom socijalizma ne podrazumijeva da se on želi vratiti, niti da se žali za svim aspektima. Međutim, glavna ideološka struja želi nas ubijediti da je u pitanju jedan paket i da ne postoji potpuna zaposlenost bez nestašice, međuetnički mir bez prisiljene homogenizacije ili besplatno zdravstvo bez totalitarizma. Kako navodno ne možete željeti dio bez cjeline, svako pominjanje socijalističke prošlosti je posmatrano kao ideološki sumnjivo. Sjećanje na pogodnosti socijalističkog perioda odmah osuđujemo kao nostalgiju za komunizmom, dok trbušne plesačice ne posmatramo kao nostalgiju za Otomanskim carstvom. Post-komunistička nostalgija više ne predstavlja samo čeznju za sigurnošću, stabilnošću i prosperitetom, već i osjećaj gubitka specifične forme društva. Prije svega, želja onih koji su živjeli u komunizmu, čak i ako su mu se protivili ili bili ravnodušni prema njegovoj ideologiji, je da ispune svoje živote smislom i dostojanstvom, a ne da budu zapamćeni kao gubitnici ili “robovi”. Najzad, prisutno je i rastuće interesovanje među mlađom populacijom za taj period.
Jedan vic dobro rezimira podvojen stav prema komunističkoj prošlosti, banalizujući tradicionalnu ironičnu reakciju Bugara na period prije i poslije pada komunizma. Žena se naglo budi u sred noći. Skače iz kreveta i juri prema kupatilu da pogleda u ormarić sa lijekovima. Zatim juri u kuhinju i otvara frižider. Na kraju, trči ka prozoru i gleda na ulicu. Sa olakšanjem se vraća u spavaću sobu. Muž je pita: „Šta ti je?” „Imala sam strašnu noćnu moru”, kaže ona. „Sanjala sam da još uvijek možemo priuštiti lijekove, da je frižider pun i da su ulice čiste i sigurne”. „Zašto je to noćna mora?” Žena odmahuje glavom. „Mislila sam da opet vlada komunizam”.
U ponedeljak, poslednjeg dana novembra tekuće i po mnogo čemu ključne 2009. godine koja se, evo, lagano i u srazmerno dobrom duhu bliži svom kraju, na sastanku ministara unutrašnjih poslova i pravosuđa zemalja članica Evropske unije, usvojena je dopuna Regulative 539/2001 kojom se građani Srbije, Makedonije, i Crne Gore „izuzimaju od obaveze vađenja vize".
Slavnu bitku za Kosovo najavio je u ono vrijeme šef srpske diplomacije i narodni pjesnik Vuk Jeremić, izjavivši na tečnom dvanaestercu kako se radi o "najvećem procesu u istoriji Međunarodnog suda"
Svake subote uveče, u najgledanijem terminu na skopskoj televiziji, Atanas Pčelarski tumači značenja reči iz klasičnog perioda antike na modernom makedonskom jeziku. „Makedonija je rodno mesto čitavog sveta. Jezici, teme vezane za Boga i religiju, pravni sistem, sve to potiče iz Makedonije”, objašnjava on. Makedonija iz vremena klasične starine i moderna država Makedonija postaju jedna ista stvar.